Robert Gojević’s  Dracula

0
Share Button
I fotoaparat je tek jedan od alata za stvaranje umjetnosti. Međutim ukoliko je taj alat i postupak star preko 150 godina, pred nama je ne samo umjetnost nego i mistična avantura.

Uz ideju za napraviti intervju s fotografom Robert Gojevićem, u svezi njegova neuobičajenog  načina fotografiranja, postalo nam je logično kako bi njegov rad trebali potkrijepiti i stvarnim snimanjem. Odlučili smo stvoriti dodatan uvid u jedan, danas skroz egzotičan fotografski postupak.
Kako se ne bi radilo tek o nekom testnom portretu, stvari smo prihvatili vrlo ozbiljno  i u Robertov radni prostor umarširala je cijela vojska DominionArt tima.
Glavana nit vodilja bio je film Francisa Forda Coppole u kojemu i sam protagonist, Vlad Dracula otkriva začetke fotografije. Tada kako znanstvene tako i umjetničke novotarije iz sredine devetnaestoga stoljeća.
Za kostime i viktorijanski štih pobrinula se dizajnerica Viktorija Kulonja, šminkanje je odlično odradila Marija Vrdoljaka, a iza impozantnih frizura stoji Silvana Zdelar. Uz ugođaj viktorijanske engleske, vampirski trio sačinjavaju Fani Plosnić, Lana Petanić i Violeta Šunić, te naravno, grof Dracula.


Našu cjelodnevnu avanturu možete pogledati u priloženom videu, a odlučili smo nešto više o svemu saznati i od Roberta.


 

♦ Pokretač si vrlo uglednog magazina BLUR, kako je došlo do toga?
Iskreno, sjećanje mi blijedi u vezi toga, no siguran sam da inicijativa nije ni krenula od mene. Krešimir Zadravec, tada moj aktivni fotografski prijatelj došao je na ideju da radimo html fotografski časopis, no ja sam htio nešto više od toga pa sam časopis napravio u flashu. Časopis smo nazvali BULB magazine, vremenom prešli na PDF i imali poprilično uspjeha jer je bio izabran među 30 najboljih i najvećih u svijetu. Ja sam imao  velike apetite pa sam uskoro osnovao vlastiti časopis koji je danas poznat i priznat u cijelom svijetu.

♦ Kada je zapravo započela tvoja aktivna ljubav prema fotografiji?
Ja sam dijete digitalije :). Pokušavao sam naravno i prije s analognom fotografijom ali je moje viđenje fotografije bilo preambiciozno i prezahtjevno, pa mi mnogi filmovi nisu uspijevali. Kao slikar i zaljubljenik u Rembranta, pokušavao sam fotografirati u vrlo oskudnim svjetlosnim uvjetima što je bio preveliki zalogaj za samoukog amatera. Pojavom digitalne fotografije i mogućnosti da na licu mjesta vidim fotografirano opet me vratilo fotografiji i to toliko da sam slikanje potpuno zamijenio fotografijom.

♦ Postoje li i u tvom svijetu fotografi koje bi mogao navesti kao svoje uzore?
Teško mi je kao dugogodišnji glavni urednik foto časopisa nekog izdvojiti. Iskreno, ponosan sam na samog sebe jer sam tom uredničkom ulogom drastično proširio vlastite fotografske horizonte. Budući sam u časopisu otvorio rubrike kojima pokrivamo većinu onog što se pod fotografijom podrazumijeva, bilo tematski ili tehnički gledano,  upustio sam se praksom u gotovo sve vrste fotografije koju časopis promovira. Polaroid, odnosno instant fotografija, pinhole, razne vrste analogne fotografije, digitalna i konačno i Wet Plate fotografija, svaku na svoj način volim.

Trudeći se tako pod svaku cijenu izbjeći bilo kakvu predvidljivost i monotoniju časopisa, fotografiju sam započeo gledati drugačijim očima. U fotografiji gledam što mi se sviđa dok imam osjećaj da naši ljudi su u stanju dati veći značaj onom djelu koji im se ne sviđa nego li onom koji im se sviđa i to u vrlo nepoštenim omjerima.
Drugim riječima, uzora imam bezbroj i svakodnevno otkrivan nekog novog tko me inspirira. Toliko imena svakodnevno prolaze mojim mailovima da sam se potpuno izgubio u njima. Dobro je još da pamtim svoje ime i prezime.

01_8.3

♦ Možeš li nam objasniti što zapravo znači pojam „ wet plate“?
Puni naziv ovog ranog fotografskog procesa bio bi Wet Plate Collodion proces. Izumio ga je Frederick Scott Archer 1851 godine i bio je to prvi fotografski proces koji je zamijenio kompliciranu Dagerotipiju. Proces su neki zvali i Black Art zbog Srebrnog Nitrata koji u dodiru s kožom radi crne fleke koje danas uspješno izbjegavamo zahvaljujući gumenim rukavicama.
Wet Plate ili mokra ploča je staklo (Ambrotype) ili crni aluminij (Tyntipe) na koji se izljeva Kolodij (posebna mješavina Kolodija s nekoliko agresivnih kemikalija) te umoče u tank sa vrlo agresivnim Srebrnim Nitratom. Rezultat toga je nježan fotoosjetljiv mokar film na staklu po kojem je proces dobio ime. Riječ je dakle o ručno izrađenoj fotografiji, unikatu nastalom procesom koji je izmišljen cca. 40 godina prije pojave na tržištu prvog George Eastman roll filma.

♦ Što te privuklo tako kompliciranom fotografskom procesu?
Jedan od razloga bilo je zasićenje digitalnom fotografijom. U svijet fotografije ušao sam kao slikar ulja na platnu, pa mi je trebalo nešto izazovnije i kompliciranije. Iako sam dosta fotografirao analogno, želio sam proširiti horizonte. To što je Wet Plate potpuna nepoznanica u Hrvata, bio je dodatni motiv jer je to bio jedan od načina da se uspješno istaknem od prosječnosti.

Glavni razlog svakako je bio vizualni dojam tih fotografija. Kad sam ih otkrio jednostavno su me oborile s nogu jer su moje tadašnje digitalne fotografije svojom obradom jako podsjećale na Wet Plate. Mene nikad nije oduševljavala atmosfera sintetičke digitalne fotografije pa sam se trudio obradama dobiti starinski štih, a da bi to uopće mogao učiniti bilo je nužno proučavanje starih fotografija.
Uskoro sam počeo istraživati Wet Plate scenu te u BLUR magazinu otvorio rubriku posvećenu tom procesu. Niz godina radio sam intervjue vodećih svjetskih faca na tom polju jer je BLUR magazine bio jedini časopis u svijetu koji je taj proces godinama konstantno promovirao. Onda sam jednog dana imao prilike proces vidjeti uživo zahvaljujući fotografu Borut Peterlin i potpuno se zaljubio u proces. Dogovorio sam se s njim da onog trena kad budem nabavio svu potrebnu opremu, zovem ga da mi pokaže osnove.
Radeći intervju s Mark Ostermanom koji je zadužen za fotografske povijesne procese u George Eastman House International Museum of Photography and Film, zasigurno najvećem stručnjaku i za Collodion proces, odlučio sam još više zapeti i uskoro je moja Wet Plate avantura započela.

♦ Gdje nabavljaš sve potrebno za proces?
Nažalost, u Hrvatskoj se za Wet Plate proces ne može gotovo ništa nabaviti. Jedino što sam uspio bilo je osnovno stakleno laboratorijsko posuđe i samo staklo. Kemikalije su potpuno nedostupne u maloprodaji. Bezuspješno sam pokušavao i sa stolarima budući sva oprema za proces mora biti ručni rad, no bolje da ne pričam o tome da ne ispadnem bezobrazan :). Dakle, sve za proces nabavljam iz raznih krajeva Europe.

03_8.3

♦ Kako si došao do kamere za takav način fotografiranja?
Kameru sam kupio iz Engleske. Pomogao mi je moj prijatelj Denis Pleić u tome jer smo dosta dugo tražili nešto što bi mi bilo financijski prihvatljivo. Kamera je Kodak Model B iz početka prošlog stoljeća. Da takvo što postoji u hrvatskoj, platio bih to cijelo bogatstvo, no srećom dio smo Europske unije pa to nije ispao veliki problem bez obzira na njenu veličinu i težinu. U SAD-u je priča sasvim drugačija. Ponuda starih kamera je nevjerojatna jer oni jako paze na stare predmete, često ih renoviraju, a cijene su smiješno niske za naše pojmove. No, problem je u poštarini koja ispadne veća nego li što košta sama kamera. Ono što je zanimljivo je činjenica da kamere nisu toliko skupe koliko stari objektivi koji najčešće koštaju i nekoliko puta više od same kamere.

♦ Možeš li nam opisati postupak Wet Plate Collodion procesa?
Prije svega, važno je napomenuti da se kemikalije ne kupuju gotove, odnosno, ako želite izbjeći sve moguće probleme u procesu, a ima ih mnogo, bolje je da znate sve kemikalije sami miješati. Dakle, neke kemikalije u procesu moraju biti friško izmiješane, a neke ne mogu se koristiti odmah nakon što su izmiješane. Budući su kemikalije skupe i agresivne, a njihovo održavanje zahtjevno zbog relativno lake kontaminacije, cijeli proces je mnogima odbojan zbog kompliciranosti.

Prvi korak u kojem se Kolodi nalijeva na staklo, a staklo stavlja u tank sa Srebrnim Nitratom već sam spomenuo. Tako fotoosjetljivo staklo u tamnoj komori stavlja se u kazetu koja se zatvara vratašcima kako bi staklo bilo zaštićeno od izvora svijetla. Prije nego li se kazeta stavi u kameru nužno je napraviti kadar i fokus, nakon čega slijedi ekspozicija. Eksponirano staklo u kazeti vraća se u tamnu komoru gdje se polijeva razvijačem čija reakcija se zaustavlja vodom nakon čega se staklo stavlja u fiksir. Nakon 5 minuta fiksiranja, staklo se stavlja pod mlaz vode minimalno 20 minuta. Nakon toga, staklo se suši što je preduvjet da bi ga se lakiralo što je još jedan zahtjevan i stresan postupak. Da ne bih ovu temu učinio dosadnom, lakiranje možete vidjeti na ovom mom videu: http://www.robertgojevic.com/varnish/

 

♦ Koliko traje prosječna ekspozicija i koliko je potrebno općenito vremena za jednu fotografiju?
Ono što je specifično za Collodion proces činjenica je da ne postoji svjetlomjer za mjerenje ekspozicije jer ova vrsta fotografije bilježi isključivo UV svijetlo. To znači da ispravna ekspozicija pronalazi se sistemom pokušaja. Drugim riječima isprobavate dok ne nađete idealnu.  No, ako koristite konstantnu rasvjetu za portretiranje, jednom kad ste pronašli idealnu ekspoziciju, to je to. U mom slučaju ona traje 5 sekundi. Da bi fotografija bila oštra, nužno je biti nepomičan tih 5 sekundi, a da bi se to ostvarilo, koristi se držač glave. To je spravica koja na prvu djeluje poput sprave za mučenje iz srednjeg vijeka, ali njena osnovna namjena je da na nju oslonite glavu i budete mirniji.

Teško je izmjeriti vrijeme potrebno za jednu fotografiju. To ovisi i o uvjetima u kojim je radite. No, kad bi u to vrijeme uključili i pripremu kemikalija, bilo bi to jako puno vremena. No, ako pojednostavimo sve i uključimo u to i vrijeme potrebno za lakiranje, to je otprilike sat vremena, plus minus ovisno kojim formatom fotografije se radi.

♦ Ambrotipija zna stvoriti vrlo oštar odraz portreta. Koje su reakcije ljepšeg spola, a kako su fotografijama zadovoljni muški modeli?
Hahahaha, da, tu dolazimo do stanovitog problema. Svi mi sami sebe nerealno gledamo. Svi smo skloni gledati se u ogledalu i namještati izraz lica kako bi bolje izgledali, no ključno je to da to nismo mi pravi kako nas drugi vide. Glumimo, igramo se i glupiramo pred ogledalom, a onda kad vidimo sebe kakvi stvarno jesmo i u izdanju kako nas drugi vide, nezadovoljni smo jer to nije ono lice koje smo pred ogledalom gledali. To znači da svatko je prema sebi vrlo kritičan, nerealno kritičan dok su nam tuđi portreti super. Zanimljivo je to jer ako poredamo pet osoba s njihovim portretima, vrlo vjerojatno će se svi slagati oko jednog, a to je da su tuđi portreti odlični za razliku od vlastitog.

U osnovi drugačije fotografiram muške i ženske modele, odnosno, drugačije rasporedim svjetlo. Muškim modelima izvor svjetla stavljam više sa strane jer sjenama se naglašava muževnost, dok cure više osvijetlim od naprijed kako bi im omekšao lice.

No, fotografi jako dobro znaju kako ljepši spol nikad nije zadovoljan svojim izgledom, pa me na koncu to više i ne brine kao nekad. Sretan sam što sam se maknuo od Photoshopa jer svi se danas zgražavaju oko retuširanja poznatih osoba ali se to nekako jako brzo zaboravi kad je riječ o vlastitom licu.

06_8.3

♦ Ploča je negativ i original. Ishod je neizvjestan, a naknadne korekcije nemoguće. Nedostaju li ti blagodati digitalije i Photoshopa?
Da, riječ je o unikatnoj fotografiji koja je toliko osjetljiva da se potezom prsta može skinuti sa stakla. Dakle, po njoj se ne prčka :). Kad se ona osuši, skenira se, a uz dobar skener fotografija veličine poput mojih, 12×16,5 cm može se bez problema uvećati za isprint od 2 metra. Takav sken otkriva nevjerojatan mikro svemir prepun kojekakvih nepravilnosti uzrokovanih procesom. No, to su nepravilnosti koje i čine Wet Plate takvim kakav je. U osnovi nikad ne radim nikakve popravke u Photoshopu osim ukoliko nisu na nezgodnom mjestu, kao recimo na oku ili nosu. Dakle, nikad ne mijenjam ten ili mičem podočnjake i slične digitalne kozmetičke zahvate. Photoshop koristim samo da maknem takozvani komet s lica koji je nastao kemijskom reakcijom u procesu.

♦ Planiraš li u skorije vrijeme isprobati još koji egzotičan fotografski postupak?
Da, zanimljivo je to s Collodion procesom jer ima se što raditi s njim i kasnije. Najme, u Viktorijansko vrijeme one koji su radili fotografije na aluminiju nisu u to vrijeme nazivali fotografima za razliku od onih koji su radili na staklu. Razlog tome je što na aluminiju je bio pozitiv iz kojeg se nije mogao raditi isprint za razliku od ambrotipije koja je negativ i koja zbog stakla propušta svijetlo, pa se iz nje može napraviti pozitiv print. Ti printevi su također ručne izrade i ima ih jednako kompliciranih poput i samog Collodion procesa. Printevi su stoga logičan slijed toga što sada radim, tako da ih planiram sve naučiti. Sve u svemu, imam još jako puno učiti i budućnost mi neće biti nimalo dosadna i jednostavna.

05_8.3

♦ Možemo li uskoro očekivati i neku izložbu tvojih iznimnih portreta?

Nisam siguran jer sam umoran od izložbi. Prije fotografskih imao sam izložbe svojih ulja na platnu. Onda sam imao fotografske izložbe, a iza sebe imam i desetak izložbi koje sam organizirao za druge fotografe, a neke od njih su bile internacionalne. Mi smo čudan narod, i svih ovih godina nalupao sam se glavom u zidove čudnog domaćeg mentaliteta onih koji djeluju u kulturi. Drugim riječima, ne da mi se više i ne žuri mi se.

Trenutno radim na nekoliko paralelnih projekata. To je nešto što većina naših fotografa još mora naučiti da se fotografsko stvaralaštvo izražava projektima. Dakle, ne možeš fotografirati malo mrave, pa zalaske sunca, pa portrete i sl. Ustvari možeš jer danas je svaki vlasnik pametnog telefona ujedno i fotograf, a fotografija je danas nešto što se više ne cijeni kao nešto posebno. Stoga, treba se potruditi i napraviti projekt mrava, projekt zalazaka sunca, projekt portreta.

Trenutno radim projekt Face(s), portrete medijski prisutnih ljudi poznatih većini stanovnika lijepe (ograničene) naše te projekt Positive u kojem portretiram osobe raznih zanimanja koji su poznati i priznati u svijetu. Oba projekta su iznimno zahtjevni jer me ljudi iz tih krugova ne poznaju pa sam ovisan o vezama, poznanstvima i opće njihovoj zainteresiranosti što je vrlo teško jer tako zahtjevno i komplicirano fotografiranje nije jednostavno prezentirati. Veći dio tih ljudi iznimno je zauzeto i teško ih je uloviti, a neki i ne žive u hrvatskoj. Sve u svemu, zadao sam si vrlo komplicirani zadatak koji ide rame uz rame  kompliciranom Wet Plate procesu. No uvjeren sam da bi s takvim izborom modela te samim povijesnim procesom fotografije mogao napraviti iznimnu izložbu.

02_8.3

♦ Dodatnu stvar komplicira vjerojatno i činjenica da ti nisi pokretan fotograf, dakle ti ne možeš svu opremu i kemikalije strpat u auto i vozikati se?
Istina, to je ipak fotografiranje iz 1851 godine 🙂 Kako nekome to objasniti kad danas svatko u džepu ima fotoaparat :)? Moj poziv nekom da ga fotografiram može biti vrlo apstraktna stvar, pogotovo ako ta osoba nije otvorena za nove stvari ( u ovom slučaju za vrlo stare stvari ). Oni koji proguglaju i vide o čemu je riječ u većini slučajeva rado se odazovu. No, većina onih koje bih ja vrlo rado fotografirao su mi nedostupni jer ni nemam njihov kontakt.

♦ S druge strane, malo je fotografa koji se mogu pohvaliti da im dom posjećuju tako iznimne osobe i to radi fotografiranja?
Na to sam jako ponosan jer moj dom ne samo da je sjedište BLUR magazina poznat fotografima iz svih krajeva svijeta već i zbog mog skromnog malog fotografskog studija u koji dolaze vrlo zanimljive poznate osobe. U neku ruku moj dom je već sad postao u nekim krugovima kultno fotografsko mjesto. Iako sam zakomplicirao život svojoj obitelji, ipak sam u neku ruku unio u naš dom nešto s čime se rijetko tko može pohvaliti. Posebno me veseli kada moji klinci prepoznaju neku osobu na televiziji i kažu kako je bila kod nas doma na fotografiranju :).

Više o samom procesu i fotografije možete naći na web stranici: http://www.robertgojevic.com/about-wet-plate/

Dracula-211

Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Fragilis Flos

Ponovo smo uspjeli okupiti u tim odlične profesionalce u svojim domenama i predstaviti vam novi editorial uz Manic Panic boje i buntovničku kreaciju Hippy Gardena ...