Leonard Cohen –  posljednji pozdrav čarobnjaku poezije.

0
Share Button

Ima nešto tužno u tome, kako me smrt Leonarda Cohena nije iznenadila. Još tužnija je i sama činjenica kako je to bilo, ne samo očekivano, nego i najavljeno. Cijelim jednim – posljednjim albumom.

Pa ipak, rastužila me brzina kojom je najava konačno i ispunjena.
A upravo to je doprinijelo da šok zamijeni neko skroz prijateljsko dostojanstvo. Kao da se opraštam od nekoga istinski prisnog. I u nadrealnom scenariju tek upućujem pozdrav salutiranjem dok njegovo tijelo biva izbačeno u prostranstvo svemira. Tamo gdje je njegova „duša“ i gdje me je njegova umjetnost toliko puta odvela…

O Cohenu možemo pričati kako je bio poetska legenda, jedan od najvećih pjesnika, tekstopisaca, kantautora, kako želite.  Ali za mene je bio jedan od najvećih čarobnjaka pisane riječi i psihologije ljudske „duše“. Svejedno otkriva li nam tajnu formulu komponiranja „Hallelujah“ ili nas uvodi u svoj tajni, tajni „Secret Life“, Cohen nikad ne pjeva nama direktno u lice.
On gleda kroz nas.
Dok mislimo kako pjeva o nama, on se obraća onom dubokom u nama, što nas čini nama samima.

Cohena možemo, s obzirom na njegove pjesme opisati kao romantika, ali to bi pokazalo kako ga zapravo uopće ne poznajemo. Možemo reći kako je pisao o ljubavi, ali to bi značilo da ga zapravo uopće ne razumijemo. Pa iako ne bismo bili u krivu, bili bi to tek trivijalni i površni opisi.

Pjesme Leonarda Cohena uvijek krase identični začini. Pronaći ćemo pjesme o ljubav i romantici, o seksu ali i o Bogu. Pronaći ćemo toliko ljepote u rimama, ali nećemo moći pobjeći i od neizostavne mračne strane. Crnila života. Taman kada se uljuljamo u njegovu ljepotu ostanemo šokirani tamom. Uostalom:

There is a crack, a crack in everything,
that’s how the light gets in

I koliko god se opustili uz njegove balade, ne možemo pobjeći od slojevitosti iz kojih će se nadzirati tamni humor, ponekad sarkazam ali i neizostavna samoironija.

Moramo prihvatiti kako su pjesme Leonarda Cohena vrlo oštar skalpel koji secira našu dušu. Iako nam se pjesme mogu svidjeti već na prvo slušanje, ponekad će nam trebati duže životno iskustvo kako bismo ih mogli konačno shvatiti.
Kod Cohena ljepota mirisa ruža nikada ne dolazi bez oštrine trnja.
Vrlo je nesmotreno smatrati kako se nećemo preduboko zarezati ukoliko poput Cohena, pjesmama seciramo spiritualnost, religiju, politiku, izolaciju i osamljenost, ali i seksualnosti i međuljudske odnose. Detalje koje je Cohen tako divno isprepletao u svojim stihovima.

You who wish to conquer pain,
you must learn what makes me kind;
the crumbs of love that you offer me,
they’re the crumbs I’ve left behind.

Čak i kada bismo cijeli ovaj tekst zamijenili samo dijelovima Cohenovih pjesama, mogli bismo reći toliko puno o njemu. Ali rekli bi više o nama samima.
I kad pjeva o ljubavi i kad pjeva o Bogu, Cohen pjeva o našoj Psihi, a religiji ne prilazi bez kritičkog promišljanja. Njegove pjesme ujedno skrivaju mnogo slojeva, ali nam predstavljaju i čistu jednostavnost. Poput praznog platna ostavljaju na volju našem vlastitom mozgu oslikavanje proživljenog, gdje se misli poput loptice flipera odbijaju o stjenke vlastite lubanje, ostavljajući nas ugodno naježenima…

But he himself was broken, long before the sky would open
Forsaken, almost human, he sank beneath your wisdom like a stone

U vrijeme kada se proširila vijest o nominaciji Boba Dylana za Nobelovu nagradu za književnost povodom utjecaja na druge umjetnike i kulturu, Leonard Cohen mi je prvi pao na pamet kao svojevrsna alternativa.
Pa iako iza Cohena već stoje brojna priznanja i književne nagrade, kako američke tako i kanadske,  definitivno se radi o glazbenoj veličini čiji je utjecaj uz bok Dylanu. Čak ga je i sam Dylan smatrao svojim svojevrsnim „rivalom“.
I uistinu, uz Dylanovo pripovijedanje kroz pjesme, Cohen je gotovo jedini, uz možda tek Paula Simona, kao što je i kritičar Bruce Eder primijetio, koji će nam okupirati toliko pažnje, a da pritom i dalje ostane dovoljno enigmatičan.
Cohenov utjecaj i bezvremeno seciranje istovremene ljepote duše i crnila duha, lako možemo prepoznati u knjigama. Ali i poistovjetiti s filmovima, od francuskog novog vala do novog satiričnog krimi soc-realizma  Tarantina i Olivera Stonea. Dakle, ne samo u obradama njegovih pjesama koje su pod svoje uzeli velikani od Johnya Casha,  Joe Cockera, Nicka Cavea, pa do Jonathana Coultona ili Jeffa Buckleya.
cohen-1-of-5

Leonarda Cohena, uz njegovu melankoliju koja spaja mračno i lijepo, smatraju djedom gotha.
Dokazuje to i njegov utjecaj, kako na Nicka Cavea, pa čak do bandova  poput Sisters of Mercy, koji su svoje ime uzeli iz jedne od njegovih pjesama i promovirali se u ikone Goth subkulture.

Oh the sisters of mercy, they are not departed or gone.
They were waiting for me when I thought that I just can’t go on

I život Leonarda Cohena ponešto je sličan tom melankoličnom nadrealizmu. I mnoge njegove pjesme direktan su odraz vlastita iskustva.

Rođen 1934, u obitelji potomaka poljskih Židova, Leonard je rano bio pod utjecajem religije, ali i literarne umjetnosti. U srednjoj školi uči svirati gitaru za svoj bend, ali otkriva poeziju  Federica Garcíe Lorce, koja će ga inspirirati, oblikovati i otvoriti mu vrata u vlastitu poeziju nizajući utjecaje Yeatsa, Walta Whitmana i Henrya Millera.

Svoju prvu zbirku pjesama Cohen objavljuje s dvadeset i dvije godine, uz pjesme koje je počeo pisati od svoje petnaeste godine. Nastavljajući svoj rad, postaje priznati kanadski pjesnik, pisac, i intelektualac, ali shvaća da se od toga baš i ne može živjeti.

Deprimiran financijskim  neuspjehom vlastita literarna rada, seli se u New York i prihvaća ideju uglazbljivanja vlastitih pjesama.

Spetljajući se s ekipom  Andy Warholove „Tvornice“, Leonard izgrađuje svoj stil gledajući nastupe legendarne Nico.
Judy Collins se uskoro proslavlja Cohenovom pjesmom Suzane, koja postaje veliki hit.

And you want to travel blind
And you think maybe you’ll trust him
For he’s touched your perfect body with his mind.

Pa iako se osjećao pomalo prevarenim, doslovno poklonivši joj autorska prava, Leonard je bio sretan što je pjesma postigla toliku popularnost, pa napokon odlučuje probati i na vlastitoj koži hoće li moći i sam ponešto zaraditi od vlastitih pjesama. Baš kao što je Judy Collins uspjela uz njegove tekstove i pjesme koje je i nakon toga obrađivala.

Svoj prvi album  „Songs of Leonard Cohen“ izdaje u svojim kasnim tridesetima. Iako je bio barem desetljeće stariji od tada trenutno popularnih pop izvođača, po mišljenju glazbene industrije pomalo prestar, pa i  previše pripadnik bogatije „srednje klase“, kako bi ga smatrali dijelom tada aktualne Beat generacije, prevladava svoje averzije prema javim nastupima. Do sredine sedamdesetih nastavlja redovno izdavati albume i postaje gotovo kultna pop ikona, ali i šok za konzervativne krugove društva.

Pjesmama punih ljepote, koliko tuge i melankolije, postaje za sve instant novi Bob Dylan.
Pjesnik duše i tuge.  Nazivali su ga najdepresivnijim čovjekom pop rocka.
Netko koga ćete voljeti ili jednostavno mrziti, a radi depresije i crnila čak su mu i izdavači počeli prigovarati.
Zašto onda uz moje albume jednostavno ne prodajete i žilete?!“ – U šali (nadam se), odgovorio im je Cohen jednom prilikom, koji se i sam borio s vlastitom depresijom.

cohen-5-of-5

Kultni status i definitivan stav pop zvijezde, utemeljuje mu  Robert Altman, uvrstivši njegove pjesme u svoj film  „McCabe & Mrs. Miller“ s Warrenom BeattyemJulie Christie.
Cohen iz godine za godinom reda uspješne albume, a pritisak nagle popularnosti ublažuje alkoholom i drogama. Sve do konačnog živčanog sloma na pozornici, nakon kojeg napokon odlučuje prekinuti vlastiti put samodestrukcije.

Like a bird on the wire,
like a drunk in a midnight choir
I have tried in my way to be free.

Kao alternativu bira odlazak u budistički samostan, gdje obrijane glave pokušava pronaći vlastiti mir u običnim poslovima i svakodnevnoj meditaciji.

Iz meditativne sigurnosti budističkog samostana budi ga surova stvarnost. Kelley Lynch, njegova dugogodišnja menađerica, a po njegovim riječima, prijatelj i gotovo član obitelji, jednostavno je očistila njegov bankovni račun s kojeg je nestalo više 5 milijuna dolara. Lynch je otkrivena kada je koristila veće svote s njegovog računa za svoje kradite, ali je vremenom iščezao sav novac i sredstva namijenjena, kako mirovinskom fondu za njega i za članove obitelji ali i novac namijenjen raznim dobrotvornim zakladama.

Iako je dobio parnicu utuživši Kelley Lynch, nikada nije uspio povratiti novac. Lynch je sud osudio na 2 i pol godine zatvora uz 5 godina uvjetno. No Cohen je izjavio da mu je teže od prevare vidjeti nekadašnju prijateljicu u lisicama, te da se nada kako će i ona u svojoj vjeri pokušati pronaći utočište koje će gorčinu njene želje za osvetom preobratiti u mudrost praštanja i pokajanja.

And what can I tell you my brother, my killer
What can I possibly say?
I guess that I miss you, I guess I forgive you
I’m glad you stood in my way.

Na sreću po nas, financijska tragedija u koju ga je gospođa Lynch gurnula, vratila ga je pod svjetla reflektora i pažnju javnosti. Rezultat tome je posljednjih petnaestak godina svjetskih turneja, pa i koncert u ljeto 2010. kada smo ga i mi imali prilike vidjeti i doživjeti u zagrebačkoj Areni.

cohen-4-of-5

 

Ubrojiti ćemo u to i tri vrlo zanimljiva albuma.

Zadnji album, „You Want It Darker“ (2016), Cohen je snimo doslovno iz svog bolesničkog kreveta, znajući kako mu je kraj blizu i kako zacijelo neće biti albuma poslije toga.
Bio je svjestan da ga tijelo izdaje, bolesti napreduju,  a na mnoge lijekove i painkillere bio je alergičan.

Odlučio se na dostojan način oprostiti sa svojom publikom, ostavivši u nasljedstvo i svoju posljednju riječ. Svojevrsnu točku na i. Kako su to do sada učinili i mnogi influentni glazbenici, među kojima su i recimo Joey Ramone, Freddy Mercury ili John Cash.
Poput Davida Bowiea, koji je svog Majora Toma po posljednji put uspio otisnuti i vratiti među zvijezde i Leonard Cohen, uspio je završiti svoj posljednji album neposredno prije smrti.

Reflektirajući se na riječi slovenskog pop-kultrnog filozofa Slavoja Žižeka, uspio sam očistiti stvari u vlastitoj kući, izjavio je Cohen. Sada sam spreman.
Slušajući album možemo potvrditi da je tako. Leonard se oprostio od nas u istom tonu u kojem nam se i do sada obraćao.

Na albumu „Old Ideas“, Cohen nam je odlučio objasniti tko je on. Prokazati nam tko je čovjek koji stoji iza svih tih pjesama; objasniti nam koliko su tuga i tama u njegovom svijetu stvarne i tjelesne baš poput i njega samoga. Koliko je svjestan vlastitih gubitaka i koliko su oni suprotstavljani težnjama ka ljubavi i praštanju.

I love to speak with Leonard
He’s a sportsman and a shepherd
He’s a lazy bastard
Living in a suit

Posljednji album „You Want It Darker“ (2016). oproštajno je pismo.
Pet stupnjeva prihvaćanja daleko je za njim, ostalo je samo vrijeme koje ističe.
Vrijeme je za rekvijem spiritualnosti, oda životu, umjetnosti, poruka obožavateljima.
Cohen se ovdje ne pomiruje sa smrću već ju spreman doziva.
Ne miri se s Bogom, već ga upozorava.

Magnified, sanctified, be thy holy name
Vilified, crucified, in the human frame
A million candles burning for the help that never came
You want it darker
We kill the flame

Ne sprema se otići  pokajnički uz tugu, već je spreman krenuti prkosno uz sarkazam i samoironiju.
Pa čak i sam omot albuma, oslikava svojevrsnu grafiku osmrtnice, s koje se ne reflektira pokajnička duša, nego prkosni fakin.
Cohen ne odlazi Bogu na ispovijed, već dolazi prkosno u ime svih nas izravnati račune. Ne kao okrivljeni već kao sudac, onaj koji je u stanju presuditi i božanskom. Zauzeti stav i zauzeti se za sve nas koji ostajemo, a osjećamo se zapostavljeni u vlastitoj dolini suza.

A taj Bog koji ga dočeka, Židovski ili Kršćanski, arapski ili azijski, morati će se opravdati za zapostavljanje. Za svu tugu i patnju koju nam je takvo zanemarivanje priuštilo. Za svo zlo i patnju u njegovo ime, za sve svijeće i nadu koja je ostala neispunjena.

cohen-2-of-5

Cohen više ne pristaje na ovosvjetovna pravila igre. Hineni, hineni, više nije tek spiritualna tvrdnja kako je prisutan i spreman suočiti se s Bogom.
Naprotiv, u ostavštinu nam ostavlja izgovoreno upozorenje, da tamo negdje gore, od sada postoji i jedan cinični „bad motherfucker“ koji je u stanju zauzeti se za sve nas, pa ma kako mračno može postati ovdje na zemlji.
Baš kao što i Slavoj Žižek kaže: Cohen na kraju nadvisuje ideju onoga „Big other“.

I’m guided by a signal in the heavens
I’m guided by this birthmark on my skin
I’m guided by the beauty of our weapons
First we take Manhattan, then we take Berlin

Stoga žaliti za Leonardom Cohenom, ukoliko mislimo da ga poznajemo bilo bi krajnje nelogično. Pa iako sam odrastao uz njegove pjesme, usmjeravan njegovom filozofijom. Sada možemo biti vođeni signalima s neba kao i Balaševićevom mapom madeža.
Cohen će uvijek ostati s nama i u nama, pa makar nam to nedostajanje stvaralo tugu duboku poput njegova glasa, bilo bi nelogično žaliti radi njegove smrti.
Lišeni patetike, naoružani prkosom.
To je samo tek smrt staračkog tijela, a čarobnjak poezije sada je na putu u svoj konačan „big beyond”.
Pogledom u nebo, pogledom u tamu svemira i našu vlastitu tamu koju svi nosimo u sebi, tek ću posljednji put salutirati intimnom prijatelju. Sugovorniku tijekova misli, kojeg zapravo nikada nisam osobno upoznao, ali ga poznajem gotovo cijeli svoj život. Koji je na kraju postao i ostao i dio mene.

 

I finally got my orders.
I’ll be marching through the morning,
Marching through the night,
Moving cross the borders
Of My Secret Life.

 

 

Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Forest of Gotham

Na krovu zgrade kojoj je sjaj  Manhattana sa svijetlima Empire state buildinga, tek udaljena kulisa obećanja nekog boljeg života, pred objektiv fotoaparata stala je mlada ...