Benedicte Kurzen : Heroina iza Fotoaparata

0
Share Button

U bespućima ratovima i bolestima izmučenog  Afričkog kontinenta pronalazimo plavokosu Parižanku zaraznog optimizma. Imali smo čast porazgovarati s ovom iznimnom djevojkom neuobičajenog zanimanja. Njeno ime je Benedicte Kurzen, a njeno zanimanje fotoreporter!

Benedicte je privlačna mlada francuska fotografkinja. Trideset i sedam joj je godina i radi za agenciju Noor Images. Zadnjih desetak godina područje njenog djelovanja, uglavnom je Afrika. Na njenim fotografijama možemo prepoznati surovu stvarnost koja portretira svakodnevnicu Afrike. Prizore epidemije ebole, žrtve side, žrtve seksualnog nasilja, neimaštine i ratnih sukoba.
Sve ono na što mi u Europi ne želimo više nikada ni pomišljati.

Unatoč svemu što je prošla, vidjela i dokumentirala i dalje u sebi nosi neizrecivu ljubav prema Africi i fotografiji. Nastoji snimiti i zabilježiti i lijepe strane Afrike i srdačnost Afrikanaca.
Planirano kratki razgovor s njom, nenadano se razvukao, jednostavno nas je očarala svojim optimizmom, odlučnošću i razboritošću…

♦ Kada si se po prvi puta susrela s fotografijom?
Mogu to podijeliti na dvije različite stavke. Onu kada prvi put uzmeš fotoaparat u ruke i svidi ti se fotografiranje, pa do onoga kad shvaćaš da uistinu i postaješ fotograf.
Kao tinejđerka, išla sam sa djedom na put u Indiju i dao mi je malu idiot kameru. Fotografija tada nije bila digitalna niti masovno popularna kao sada.

Ne dolazim iz bogate obitelji i moja malena kamera bila je jeftina, i nisam niti slutila da ću razviti interes za fotografiju.
Ali počela sam snimati ogromnu količinu fotografija, detalja koje bi zapazila na ulici, onako za vlastito sjećanje. Nisam tada razumjela ili razmišljala o tome da bi to mogla biti umjetnost ili išta zapravo. Slikala sam iz vlastitog zadovoljstva, fotografije kao vlastiti suvenir.

Drugi dio započeo je mojim shvaćanjem koliko fotografijom dijelimo s drugim ljudima i koliko je važna za neko kolektivno sjećanje.


♦ Kako je započela tvoja fotoreporterska Odiseja?

Počela sam ozbiljnije fotografirati početkom dvije tisućitih. Putovala sam Europom i snimala ekstremno lijeve militantne i bilježila proteste.

Kasnije sam se jednostavno usmjerila na daljina zbivanja. Završivši sa studiranjem, odlučila otići na okupirani teritorij Palestine. Bilježila sam situacije u kojima se našao palestinski narod, a također su tada francuske novine objavile i moj članak o Izraelskim vojnicima i njihovim psihološkim stanjima, kao i o ulozi beduina…

Zatim sam srela fotografe, koje sam upoznala još na francuskom foto festivalu i predložili su mi da im se pridružim i počnem raditi s njima i fotografirati u Africi.
Nakon ljeta 2003. godine sam im se pridružila i od tada se nisam vraćala u Europu.
I vrlo sam sretna zbog toga. U Europi se jednostavno nisam mogla pronaći.

♦ Zašto snimaš ratna područja?
Ne mislim za sebe da sam „war junkie “, ali jednostavno, pronašla sam svoju svrhu, način na koji mogu odgovoriti pitanja o tome što se događa u svijetu.
Osim što želim čitati o tome, želim i vidjeti i biti s ljudima dok prolaze kroz svoje katarze i ukazati na njihove borbe.
A ne radi se samo o ratu. Niti se ne radi tek o osjećaju opasnosti. Više bi to izrazila kao osjećaj- zahvalnosti u potpuno izokrenutom svijetu koji nam je u stanju, preko noći, naglavačke i drastično okrenuti prioritete.
I tada su ti nam drugi ljudi važniji od nas samih i mislim da je to upravo ono što određuje tko sam.

♦ Koja je razlika između udobnog Pariza i nemirne Afrike za tebe kao fotoreportera?
U Parizu sam završila svoje školovanje i bila krajnje nezadovoljna sobom i okruženjem. Sve je oko mene bilo formalno i  dirigirano bez ikakve mogućnosti za umjetničkim izražavanjem.
U ulozi fotoreportera, čak i odmak od civilizacije posto mi je nevažan.

Tek mi fotografija daje smisao životu. Kada sam potpuno posvećena onome što radim i u čemu uživam, ne brinem oko novca, ne brinem o udobnosti.

Fotografiranje mi daje smisao. I sjećam se vremena kada mi je bilo uistinu teško, ali radila sam svoj posao i ne sjećam se da sam unatoč svemu zapravo brinula oko situacije u kojoj se nalazim.

♦ Kakav je bio osjećaj raditi sa drugim, mnogo iskusnijim fotografima na terenu?
Susretala sam  mnoge velike fotoreportere. I to su odlični fotografi uz koje sam imala čast raditi. Fotografi čije me je iskustvo i pažnja još više obogatila.

Naročito zbog njihove velike solidarnosti i ohrabrenja koje su upućivala prema meni, novoj klinki u zanatu. Nikada nisam osjećala nekakvu netrpeljivost prema sebi kao potencijalnoj konkurenciji. Uglavnom samo pomoć i pravu strast prema poslu kojim se bavimo.

life, death and the grim routine / Benedicte Kurzen / noor 2014

♦ Gdje se radiš trenutno sada?
Sada već skoro dvije godine živim u Lagosu, u Nigeriji. I ovo je bila moja deset godina življenja u Africi. Možda ovo i nije mjesto gdje ću još dugo biti, ali definitivno je ono gdje želim biti.

♦ Osjetiš li opasnost samom činjenicom što si lijepa bijelkina u Africi okružena opasnostima ratova i masakra?
Možda jesam vizualno drugačija od ljudi kojima sam okružena, ali ne osjećam se tako. Uglavnom iz razloga što, kada uzmem svoj fotoaparat i stavim ga pred sebe, ja više nisam niti žena, niti muško, niti plavuša niti cura –tada sam samo fotoreporter koji zna što radi i gdje želi biti.

♦ Fotoaparat je tvoj štit?
Ne.  Fotoaparat je moja isprava! Poput putovnice koja mi daje za pravo da budem negdje i bilježim što se tamo dešava. I kada me bilo tko pita- pa što radiš tamo? Mogu mu odgovoriti: „pa snimam fotografije“- i to je ono što radim.

Štit je ono što bi me odijelio od ljudi. Fotoaparat to ne radi. Fotoaparat me zapravo spaja s tim ljudima. I jako sam mu zahvalna na tome. Fotografija je medi i umjetnost koja mi daje razlog biti na mjestima na kojima inače ne bi niti pomislila da želim biti.
I to je apsolutno magično!

♦ Ali u surovoj realnosti, kako te može doživjeti neki agresivni crnac s kalašnjikovim u Africi?
Pa sigurno si pomisli: pa kog vraga ona radi tu?!
Mislim, u takvim okruženjima uvijek je dosta sumnjičavosti prema novinarima. Naročito u Nigeriji, kao zemlji koja je pronikla iz vojne diktature i gdje te svi gledaju kao potencijalnog špijuna. Navikla sam na neugodne situacije, ali sam navikla i razgovarati ljudima i objasniti im svoju neovisnost i svoj rad.
Kad sam tek doputovala u Lagos, bila sam odmah uhapšena i pet sati zadržana u policijskoj stanici zbog fotografiranja. Trebalo mi je još dva dana za sakupiti sva uvjerenja o tome da sam novinar, fotoreporter ne špijun. Ali to je tako i svako od nas fotografa mora imati na umu da smo mi gosti u njihovoj zemlji.

Ali uz razgovorom ukazanu skromnost i poštovanje prema tim ljudima, dobivam i dozvolu i poziv za fotografiranje. Inače bi već isti dan u najboljem scenariju bila na avionu deportirana iz zemlje.

♦ Kako vidiš razliku između Europe i Afrike?
Kenija i Afrika, doslovno su refleksija onoga što se događa i u Europi. Jedna od mojih opsesija svodi se na to kako predstaviti Afriku ljudima. U Afriku sam došla preko Južnoafričke republike. A tada je to bila rasno, ekstremno podijeljena zemlja, s naglašenim rasnim napetostima.

U par godina u južnoj Africi postanete stvarno svijesti toga što znači biti bijelac, a što crnac.

Uz pitanje koje je moje mjesto u zemlji ili na kontinentu koji je toliko oštećen kolonijalizmom.
Stotinama godina, kolonizatori su nam iz svoga viđenja prenosili priču o Africi i Afrikancima, a moja je želja prenijeti tu priču bez kolonizatorskih posrednika, nego direktno od pravih Afrikanaca.

♦ Koji je tvoj krajnji cilj u tvome radu?
Moj krajnji cilj je ostariti. I kada budem dovoljno stara, baciti pogled na svoj rad i svoje fotografije, na svaki segment i svaki dio i uvidjeti da sam zapravo uspjela stvoriti nešto krajnje smisleno i korisno što govori o kompleksnosti određenog perioda i određenim ljudima.
To je moj cilj. Bez želje za instantnim uvažavanjem i bez političkih namjera.

♦ Bacimo se na potpuno drugačije teme, Osim digitalnih fotoaparata koristiš još uvijek i analogne. Kako to?
Volim svoju opremu, koristim digitalni Nikon. Važno mi je imati kvalitetnu i dobru opremu za koju sam sigurna da će mi pomoći obaviti dobro posao. Volim koristiti srednji fotmat.
Ali koristim i analognu Mamiyu. Zašto analognu?
Zamisli da si u srcu Afrike ili u nekoj prašumi i gdje ćeš napuniti baterije?

the caliphate of ashes / Benedicte Kurzen / NOOR | 2015

♦ U svome poslu, dolaziš do situacija, kada si s fotoaparatom u ruci okružena  sa razaranjima, okružena smrću, kako ostaješ prisebna u tim momentima?
Iskreno nisam često u takvim situacijama. Imam sreću da mogu ostati na sigurnome. Ali kada se takvi momenti počnu dešavati, ja sam fotograf i shvaćam svoju zadaću ozbiljno. Ne znam mogu li drhtati od straha ili od uzbuđenja, ali nastojim odraditi svoj posao, jer svaka sekunda koja prođe, može biti propuštena mogućnost, koja se neće ponoviti, a ja ipak nosim odgovornost. Odgovornost prema ljudima koji me štite i paze, prema onome što se događa i što valja što prije prikazati. I u tome je dobra brzina digitalne fotografije.

 

♦ Koje je tvoje mišljenje o Photoshopiranju i gomili lažnih, korigiranih fotografija?!
Photoshop je samo jedan od alata, ne možemo ga kriviti za svo plagiranje. Manipulirati fotografijama mogli ste još davno u tamoj komori.  Ali to je onda ART, ne vjerodostojna istina.

Međutim među fotografima mora postojati vrlo, vrlo snažan osjećaj za etiku. Posebno kod fotoreportera. Estetika je već druga priča.

Ali Fotoreporteri bi trebali stati iza osjećaja sirove fotografije i reći da manipulacija nije naša struka. Naša struka je isključivo istina. Istina i preciznost informacije. I to naročito u ova luda digitalna vremena kada je teško provjeriti informacije.
Ako netko tko je fotoreporter ide nadodavati stvari na fotografiju, mijenjati stvarnost i manipulirati fotografijom koja bi morala biti nepobitna činjenice iz razloga što misli da je sirova fotografija loša – ne, nije fotografija loša, on je loš. Loš fotograf, loš fotoreporter. Loša osoba koja baca još veće svjetlo nepovjerenja na sve vrijedne i etične fotoreportere.

♦ I zadnje pitanje, smatra li vas fotoreportere javnost više herojima ili lešinarima?!
Stvar je u tome, da iako prenosite neku informaciju, naročito statičnom fotografijom, ljudi zaboravljaju, kako ne možete znati što se događa prije snimanje i naročito neposredno nakon snimanja fotografije. Istina, naš je posao snimiti fotografije, snimiti stanje koje smo zatekli na terenu. Istina, šok se uvijek više traži i bolje prodaje. Ali za snimiti fotografiju čovjeka koji umire, potreban je djelić sekunde. Na slici ne možete vidjeti što se dešava nakon te sekunde. Možda ste pokušali pomoći prije. Možda ćete pomoći odmah nakon i možda sljedeća fotografija neće prikazati spašavanje umirućeg čovjeka. Stoga ne mislim da smo lešinari.

Mislim da je većina fotoreportera motivirana nekim osjećajem, kako svojim djelovanjem doprinose nečemu dobrom i plemenitom.
I htjela bi odati priznanje svim svojim kolegama koji se godinama suočavaju s takvim situacijama, pa i sami riskiraju i daju živote radeći ovaj posao.
Da, naravno, možete kritizirati i stavljati na društvene mreže slike desetak fotografa kako okruženi fotografiraju mrtvo dijete, jer svi smo ljudi.

Fotoreporteri su glamurizirani tijekom 20-tog stoljeća. Prikazivani poput junaka u mnogim filmovima, ali ja ne vjerujem olako takvim karakteristikama. Fotografiranje može biti lako poput povlačenja okidača, ali na kraju ipak svaku fotografiju treba staviti u kontekst. I svaku fotografiju treba razmotriti pažljivo i kritički.



Fotografije:  Benedicte Kurzen / NOOR

Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Čega se bojimo?

Strah, genetski programirana reakcija na prijeteći neugodan podražaj. Straha se bojimo, od straha bježimo, strah potiskujemo, od istog straha stradamo. U svom pozitivnom predznaku  strah ...