Ghost in the Shell

2
Share Button

U nešto manje od dva sata, filmska inačica kultnog japanskog Animea, prekrasna je vizualna slikovnica, koja nam za razliku od originalnog anime- ne govori ništa!

Ako je već Disney odlučio filmski adaptirati svoje slavne animirane filmove i zgrnuti nove gomile novca na recikliranju postojećih ideja, uz zamjenu animacije – računalnom grafikom i specijalnim efektima, treba li nas čuditi kako su na red za takvu praksu napokon došle i japanske Anime?
Naročito ukoliko se radi o kultnoj Anime franšizi koja je nadahnula i brojne Holywoodske filmove.

Ghost in the Shell – film, posveta je ljepoti originalnoga Animea, ali ne i njegova stvarna adaptacija.
Nezaboravne scene koje potječu iz vizualno impresivnog animiranog filma iz 1995. godine ovdje su skoro pa briljantno rekreirane.
Ali ako vas je strah spojlera, nemamo vam ništa šokantno za „spojlati“ osim ružnog razočaranja za fanove.
Pa ako niti poslije teksta ne shvaćate razočaranje autora ovim “live action” uradkom, pogledajte originalni Anime.
Ukoliko vam bude zamoran i suviše filozofske pretenciozan, možda je ova filmska adaptacija ipak za vas. No krenimo redom.

Ako tražite tek generički SF i ne poznajete, niti vas zanima original, ovaj film vas najvjerojatnije neće razočarati.

Korak nazad

Međutim, problem ovog filma očigledno leži u strahu od pameti. Trudi se, ne biti suviše pretenciozan i doslovno je poglupljen. Za američko tržište? Kinesko?! Ne, definitivno ne kinesko.

Bez brige, pođete li u kino s roditeljima, ili pak povedete sa sobom djecu, ne trebate se ničega bojati. Niti će vam djeca postati pametnija i natjerati mozak za razmišljanje o bitku i egzistenciji, niti će naizgled gola Major izgledati imalo sexy.
Film je napravio sve kako bi izbjegao „R“ oznaku i ostao sterilan koliko može.
Niti golotinja izgleda golo, niti je nasilje imalo vizualno. Nećete nigdje vidjeti krv. Tek pokoju žicu i pokušaje cool koreografije uz stvarno loši editing, koji toj koreografije ne dozvoljava da se razmaše i bude uistinu vizualno atraktivna. I to je sve.
Ovaj film nije ništa naučio od Logana.

Slavan uzor

Ako do sada niste čuli za Ghost in the Shell i naravno niste ljubitelj i poznavatelj japanskih MANGA stripova i Anima, sigurno vas čudi čemu cijela ova buka. No nas iskreno zanima kako će ovaj film prihvatiti- japanska publika.

Ghost in the Shell –kultno je animirano ostvarenje  redatelja Mamoru Oshiia, oko kojeg je izgrađena ogromna franšiza vlastitog mikro kozmosa.
U Japanu je „GitS“ značajan koliko možda i X man franšiza u Americi.
Originalan Anime iz 1995. godine,  u svojoj ljepoti, pažnji ka detaljima, ugođajem i estetici, uz Akiru i animirane filmove studija Ghibli bio jedan od kamena temeljaca otvaranja japanskih Animea ka američkoj a nakon toga i globalnoj publici.

Nastavši iz ponekad konfuznog , a ponekad impresivno slojevitog MANGA stripa, Ghost in the Shell, je odmah stekao kultni status.

Uozbiljivši  priču i likove s obzirom na strip, dodao je odličnu dozu estetike i filozofije.
Točnije zanimljivog sraza zapadnjačkih shvaćanja suprotstavljenih istočnjačkoj filozofiji.

Nakon toga je proizašla i cijela franšiza, od narančaste i nepotrebno CGI-zirane 2.0 verzije, do odličnog „mindfuck“ nastavka „Ghost in the Shell : Inosence“ .
I danas 13 godina poslije i dalje vizualno impresivnog spoja 3D i klasične animacije.

Niz nastavljaju zasebni romani i naravno animirane TV serije Ghost in the Shell: Stand Alone Complex i Ghost in the Shell: Arise. A tu su i  PlayStation igre, te igrice za mobitele namijenjene uglavnom tek Japanskom tržištu.

O značaju ovog animiranog japanskog post- cyberpunk špijunskog trilera nabijenog akcijom i filozofijom govore i brojni filmovi koje je nadahnuo.
Dovoljno nam je spomenuti Matrix u kojem su, tada još braća Wachowski, prekopirali, ne samo bazičnu ideju, nego i stil pa i iskonsku uvodnu špicu sa zelenim digitalnim znakovima.

Film

Redateljski palicu u ovoj ekranizaciji preuzeo je Rupert Sanders. Redatelj koji je do sada poznat tek po spotu za ženu slavnog glazbenika Trenta Reznora (Nine Inch Nails) – zgodnu Mariqueen Maandig i dakako za zbunjujuće filmsko ostvarenje: „Snjeguljica i lovac“.


Ono što je dobro u Filmskoj inačici Ghost in the Shell, začudo je – izbor glavne glumice.
Osporavana Scarlett Johansson ispala je na kraju odlična izbor za lik androidne policajke, samim time što je njena prirodna mimika (ili nedostatak iste) sama po sebi podosta robotizirana.

Najveći izazov joj je sigurno bila činjenica da u filmu gotovo pa niti jednom – ne trepne.

Danac, Pilou Asbæk odlično se snašao i odlično udjelotvorio lik Batoua. Možda čak i mrvicu suviše zaigrano i simpatično. No u početku filma, upravo on služi kao odličan ljudski kontrast naprema sintetičkoj Bojnici, sve dok mu se ne desi „origin story“ , te i on zaradi sintetičke implantate u obliku očiju sa stvarno cool mogućnostima.

Ostali likovi, pa čak i razočaravajući negativac, vrlo su isprazni i lako zaboravljivi. Čak i Juliette Binoche uspijeva biti dosadnija no inače, a vidljivi trud Michaela Pitta uništen je poglupljenom polu-ljubavnom tinejđersko -anarhističkom pričom…
Desert u glumačkoj postavi predstavlja tek Kitano Takeshi kao Aramaki, šef Odjela 9.
Odličan detalj je i njegovo distanciranje iznad svih članova odreda već i samim time što Takeshi jedini u filmu zapravo priča na Japanskom.

Nedostaci

Teško se oteti dojmu kako se redatelju svidjela vizualna estetika animiranog predloška na kojem film počiva, ali jednostavno ga nije shvatio. Ili se nije niti trudio shvatiti.
Čak i nije stvar samo u poanti priče i pitanjima koja ona postavlja.

Naime originalni Anime bavi se pitanjima poput, poput onog koje brine i TBF s komandantom Datom. Odnosno što nas to čini ljudima. Jesu li to naši postupci, naša sjećanja ili tek naše bio-mehaničko tijelo od mesa i kostiju.

Po čemu smo zapravo toliko različiti od umjetno stvorenih androida i umjetne inteligencije, kad i naš vlastiti DNA možemo zapravo svesti na slijed kodova – poput programskog jezika koji nas određuje.

Kako onda možemo zaključiti da baš mi imamo „dušu“, i je naš „Cogito, ergo sum“ stvarniji, ako i umjetna inteligencija također može razmišljati i biti svjesna sebe.

Posjedujemo li uistinu osobnost i invidualnost, kada i našem elektrolitskom mozgu ne treba suviše da nas prevari, te uz nedaće poput Alzheimerove bolesti ili pak Shizofrenije, iz tek malu promjenu toka struje u neuronima, izgubimo i vlastita sjećanja, vlastitu osobnost i stupove realnosti…
I konačno, stvaramo li napretkom tehnologije vlastiti tijek evolucije i jesmo li spremni za velike korake u nepoznato poput usvajanja kolektivne svijesti…

A tko bi takva pitanja mogao postavljati bolje od Japanaca?
Kulture koja je uspjela pomiriti i spojiti suvremeno i tradicionalno. Iako je uvijek u propitkivanju i strahu od toga što zapravo donosi tehnologija. I samo stradanje pod atomskom bombom dovelo je i do kulta Gonzile.

Sve to izostaje u ovom filmu. Sav miks zapadne i istočnjačke filozofije obrisan je u dosadnom klišeu, ljubavi i zloupotrebe vlasti, gdje priča potpuno gubi smisao i potraga za identitetom i ljudskosti postaje tek potraga za „istinom“ i sjecanjima kao smetnjama u programu.

Dakako radi se o bliskoj budućnosti gdje ljudi sve moguće hendikepe bez problema zamjenjuju kibernetikom i implantatima kojima postepeno potpuno zamjenjuju naše originalne dijelove.
Pa ipak film stvara problem u direktnom umetanju ljudskog mozga u cjelovito androidno tijelo, dok drastična zamjena većine tijela, kako možemo vidjeti u filmu ne igra očito neki problem.

Ghostless

Uz to nas ne treba niti čuditi koliko su neke vizualno epske ali i duboko simbolične scene ovdje tek slijepo iskopirane, ali i potpuno skraćene, jer možda ionako ne bi imale ono značenje kao u animiranoj verziji.

Od ogromnog aviona kao jedine metalne ptice nad gradom, do potpuno prazne, gotovo kontejnerske sobe u kojoj „bojnica“ tek prespava, ne ostavljajući baš nikakav ukras na zidovima i dokaz vlastitog identiteta. U filmu nemamo vremena osjetiti dubinu tih vizualnih simbola. Čak i samo grad ovdje je tek kulisa, bez ljudi i osobnosti. Tek kakofonijska zbrka nepreglednih hologramskih reklama.

Veliku pohvalu u filmu zaslužuje studio WETA. Studio koji stoji iza odličnih specijalnih efekta, te impresivnog spoja klasične animatronike s digitalnim računalno generiranim efektima. Tako da je, poput njihovih ranijih radova ( Avatar, Lords of the rings, Planet of the Apes …) i Ghost in the Shell užitak gledati u kinu u 3D tehnici.

Nažalost, dok film traje moći ćete uživati u njegovoj vizualnosti, ali ovo je jedan od onih filmova kojeg ćete brzo zaboraviti po izlasku iz kina.
Žao nam kada su već uz odličan rad WETA studija prekopirali kadar po kadar impresivnih scena Anime, nisu odlučili prekopirati i smisao, inteligenciju u dušu originalnog predloška.

Tako nakraju imamo tek Shell, with no ghost.  Ljušturu ili oklop, ali bez duše.

Čak i odličnu uvodnu glazbu iza koje stoji Kenji Kawaii,  iz rađanja robota, koja nas je oduševljavala u Anime verziji i s kojom nas je redovno častio nekada davno Hamed u Hit Depou –nećete čuti na početku filma uz spomenute scene. Nalazi se na kraju, na odjavnoj špici.
Radi se o pjesmi za vjenčanje, čija simbolika ima smisla u originalnom predlošku, ali ne i u ovom filmu. Pa tu valjda služi tek da nas posjeti kako trebamo ponovo pogledati animirani original.


 

Share Button

About author

2 comments

  1. lucebend 2 travanj, 2017 at 17:51 Odgovori

    Pogodio si u “dušu” filma!

    Jedino s čime se ne slažem je odabir glumice. Scarlett Johansson odradila je posao u redu, s iznimkom na kraju, gdje pokazuje previše emocija. Ali problem je u tome što su je stilizirali kao Azijatkinju umjesto da su uzeli pravu Azijatkinju da glumi.

    • Deyan 2 travanj, 2017 at 20:51 Odgovori

      Hoolywood uvijek strahuje od glavnih azijskih glumaca, a teta Scarlet će dobro prodati film. Iako su se svi bunili što bjelkinja glumi azijatkinju, a sama priča na kraju stavi dodatan fail i paradox tome, jer je mozak by japanska curica
      A njene emocije na kraju i nemaju nekog značaja, kad cijela stvar s emocijama, osobnošću simulakrumima, suprotstavljanju konfucionizma s taoizmom, suprotnost s Descartesom, Nicheom zapadom, (uber) man vs machine… ionako nije iskorištena.
      Drago mi je jedino kako su ostavili činjenicu, da one zapravo ne smatra sebe više čovjekom, nego proizvodom i stoga nema problema sa “golotinjom” dok Batou ju i dalje doživljava ljudskim bićem i čak mu je neugodno (scena na brodu) kad se ona presvlači…

Post a new comment

Preporučujemo: