Paromlin – anatomija destrukcije

0
Share Button

Zagrebački Paromlin slovi kao jedan od najvažnijih spomenika industrijske arhitekture. Međutim to je tek divan epitet koji ćete pronaći u Wikipediji, ne i u stvarnosti u kojoj je tek  jedan od simbola zanemarivanja i propadanja.

Zagrebački Paromlin, dio je kompleksa nastalog usred industrijalizacije Zagreba koja ubrzano počinje uzimati maha s drugom polovicom 19. stoljeća.
Smješten s južne strane pruge, iza Glavnog kolodvora, kompleks Zagrebačkog Paromlina svoje konačne vizure poprima tek 1908. godine i slikovito odražava razvoj industrijske arhitekture.

Dramatično rađanje Paromlina

Povijesni značaj Paromlina očitava se i u činjenici kako se upravo za njegovu gradnju po prvi puta kod nas počela koristiti armirano betonska konstrukcija.

Tako je paromlin jedna od prvih građevina od armiranog betona, a nakon elektrifikacije postaje i jaka konkurencija ugarskim parnim mlinovima, te svoje brašno čak i izvozi izvan granica Austro-Ugarske.

Svoj finalan izgled, Paromlin kao biser industrijske arhitekture duguje katastrofalnom požaru 1906. godine, nakon kojeg se iz pepela uzdiže armirano-betonsko zdanje završeno 1908. godine.

Iz pepela u pepeo

Kompleks zagrebačkoga Paromlina bio je u funkciji sve do 1980-tih godina, kada ga tadašnji Žitokombinat odlučuje napustiti. Ali ga kao zaštićeni spomenik kulture odlučuju primijeniti za kulturne ili muzejske potrebe.

Ideje za sljedeću namjenu su bile razne. Od Doma radničkog pokreta i revolucije, do galerija. Pa čak i kao Muzej suvremene umjetnosti ili Tehničke kulture. Međutim, muzejsko galerijski sektor nije bio suviše zainteresiran za taj prostor.

Tada dolazi odluka kako se Žitokombinatov pogon treba preseliti u Resnik, a Paromlin preurediti i dodijeliti Arhivu Hrvatske.
Ironično, samo dan nakon te odluke, osmog ožujka 1988. na četvrtom katu zgrade požar zahvaća staru hrastovu konstrukciju i pretvara se u vatrenu stihiju koju se više nije moglo zaustaviti…

Simbol i simbolika

Umjesto spomenika kulture, zagrebački Paromlin prometnuo se u tužan simbol našeg odnosa spram kulture i kulturnog nasljeđa.
Tužan artefakt koji se svakim danom vidljivo rasipa nagrizen, kako zubom vremena tako i mnogo agresivnijim ugrizima politike, te rapidno puca i popušta pod njenim pritiskom.

Nažalost Paromlin nije jedinstveni primjer sramotnog zanemarivanja kulturne baštine u samom Zagrebu.

Stara Badelova destilerija, Vojna bolnica u Vlaškoj ulici, Gredelj, Zagrepčanka, Korzo, Kulušić, pa čak i Zagrebački velesajam, … popis zanemarenih i propadajućih arhitektonskih bisera potencijalnog javnog dobra je i predugačak.
A sam Zagreb, tek je jedan od gradova u Hrvatskoj gdje se ovakvi arhitektonski biseri vrlo vidljivo mogu izdvojiti iz urbane vreve. Identične priče i probleme skrivaju Osijek, Slavonski Brod, Knin, Pula, Rijeka, Split… mnoštvo vila i turističkih kompleksa nekadašnjih radničkih odmarališta diljem Jadrana… uostalom možemo li uopće pronaći koje veće urbano središte bez ovakvih slučajeva ?

Pitanje bez odgovora

Najtužniji i komično bizaran pogled na Paromlim imao sam prije koju godinu, sjedeći na foteljama foajea koncertne dvorane Lisinski, kroz čije se prozore pruža prekasna pogled na panoramu Zagreba.

U društvu dvoje Japanskih dirigenata koji su izrazili svoje divljenje prema sačuvanoj secesijskoj arhitekturi koju su zatekli u kulturnoj jezgri centra Zagreba, promatrajući panoramu grada kroz prozore Lisinskog,  upućeno mi je uistinu zbunjujuće pitanje.

Pri pogledu na Paromlin, te urušenu stambenu zgradu nasuprot i devastirajuće ruglo nekadašnje „Zagrebačke Banke“ pitanje je bilo: “Zar je Zagreb stvarno toliko stradao u ratu?  Mi smo mislili da je rat bio davno, prije više desetaka godina“…

Par trenutaka smo jednostavno šutjeli. Nisam znao što bi im i kako odgovorio. Radi se očito o nekom drugom, paralelnom ratu čija devastacija još traje …

Status Quo

Kao simbol našeg mentalnog stanja i poimanja urbane kulture Paromlin se ponovo našao u floskulama političara i ove godine na lokalnim izborima, gdje je jedna od pretendentica na mjesto gradonačelnika između gomile uobičajenih copy/paste bajki i ispraznih obećanja spomenula i Paromlin.  I to kao građevinu koju treba obnoviti kako bi se napravila niti manje niti više- knjižnica(!?).

Sama izjava ne bi bila toliko bizarna da nije već svojom suštinom nije jasni pokazatelj kako određena politička dužnosnica ili njen tim koji ovakve bajke slaže u P.R. izjave, očito nema niti mikroskopskog pojma o stanju stvari.
Stanje stvari koje je vrlo lako u 2017. godini vidjeti tek jednim jedinim- stvarnim pogledom na licu mjesta. Glavna zgrada koja je (još) uvijek u centru pažnje mnogih naručenih ilustracija koje bi trebale predočiti zaigranu maštu političkih obećanja- više ne postoji.
Od nje je danas ostao tak jedan noseći zid, a 60% nekadašnjeg zadnja urušeno je i vrlo brzo prekriveno asfaltom samoniklog parkirališta by aktualni Gradonačelnik.
Za potrebe parkirališta rušeni su postepeno noseći zidovi spomenika kulture, čije je uklanjanje izazvalo daljnja urušavanja.

Umjesto obnove, Paromlin je dobio nalog za rušenje kako bi se parkiralište proširilo s 150 na 500-tinjak mjesta.

Takav Paromlin više ne može biti ništa doli kronične opasnosti od urušavanja i kandidata za potpuno rušenje koje postaje imperativ prije moguće nesreće i „ugroze“ za živote i imovinu parkiranu okolo ostataka zidova.
Paromlin i neki ranije spomenuti spomenici kulturnog urušavanja, ponovo koriste, ne kao kulturni potencijal, nego tek kao magla za mazanje očiju lakovjernim građanima u političke svrhe.
Od njihova kulturna značaja daleko je važniji njihov lokalitet u rukama „poduzetnika“ i lokalnih šerifa.
Umjesto u svrhe javnoga dobra.

Kako je rušenje spomenika kulture kažnjivo zakonom uz novčane kazne i kazne do godine zatvora (članak 325 Kaznenog zakona), ono se u ovom slučaju službeno naziva „poravnavanje terena“.

Iako smo magazin koji se bavi kulturom, znanošću i umjetnošću, ispričavamo se što je ovaj članak zaražen politikom, kojom je inficirana i domaća javna i kulturna scena. Malignim zlom koje korupcijom i nemarom izjeda i urušava simbolično i stvarno.

Odlučili, umjesto stvarnog stanja zatečenog sredinom 2017. godine, uz ovaj članak objaviti ipak stariju galeriju iz 2011. godine.
Galeriju Paromlina koji više ne postoji i koji je od tada malo po-malo rušen.
Naravno, zaboravile su se riječi najdugovječnijeg zagrebačkog gradonačelnika koji je 2005. godine izjavio: ”Dajte nam šest mjeseci i uredit ćemo Paromlin”.

Umjesto šest mjeseci, uzeo je šest godina i uredio- parkiralište, a uz još šest godina političkih interesa uz vremenske neprilike, potrese i revnu građevinsku ekipu nezaustavljivo rastućeg parkirališta  – danas imao ostatke ostataka.
Zdanje koje bi poput smrtno ranjene životinje jedino trebalo još finalno osloboditi svih muka i izuzeti napokon iz vizure grada, te premjestiti u brzo blijedeće sjećanje.

Stoga vam poklanjamo galeriju fotografija onog ključnog vremena kada smo još mogli vizualno doživjeti detalje koji bi nam prikazali nekadašnju arhitektonsku raskoš, koja je za razliku od današnjih betonskih hala još uvijek sačinjavala i dušu i njegovala estetiku arhitekture.
Dakle iz vremena kada smo već mogli naslutiti kako se radi o prijelomnom trenutku u kojem više nema nazad…

Ovdje  je nekada bio Paromlin … dok još njegov teren nije bilo „poravnat“.


 


Fotografije: © 2011, 2017.  Deyan Barić


Trebate li profesionalne fotografije ili video ?

Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Seven Mouldy Figs

Jedinstveni ženski dinamični trio polako pali domaću glazbenu scenu. Seven Mouldy Figs bend je za koji ćemo još ćuti, ali kako biste ih upoznali, postavili ...