Spomenik režima samome sebi

0
Share Button

Na najvišem vrhu Petrove gore, nezaustavljivo propada spomenik, rad kipara Vojina Bakića. Bez nade za njegovu obnovu što on danas govori o nama, a što o onima koji su ga u bivšoj državi i podigli?

Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna (kako se formalno zove ova građevina) je kompleks podignut na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore, nedaleko od Vojnića.

Sam spomenik je arhitektonsko-plastično djelo, izrađeno od armiranog betona i obloženo pločama od skupog nehrđajućeg čelika iz Švedske.
Unutar samog spomenika je prije rata bio uređen i muzej Narodnooslobodilačke borbe ovog kraja, dok je ispred spomenika bio niz zgrada za rekreaciju i edukaciju.

Cijeli je kompleks zapravo bio zamišljen kao memorijalni i edukativni centar, a na vrhu spomenika nalazio se i vidikovac s kojeg puca pogled na cijelu okolicu. Kompleks je građen čak 10 godina, od 1970. do 1980. Autor likovnog rješenja je poznati kipar Vojin Bakić, autor brojnih spomenika antifašističkoj borbi u Hrvatskoj.

Spomenik je nakon 1991. godine zapušten.

Za vrijeme rata služio je kao štab i skladište srpske paravojske, a muzej je potpuno devastiran.

Oštećivanje i pljačka nastavili su se i nakon rata. Dobar dio skupe čelične oplate je jednostavno otpao, dio čelika je pokraden, a ostatak muzejskog područja propada uslijed utjecaja prirode i neodržavanja.
Ni lokalna ni državna vlast ne pokazuju nikakav interes da se spomenik zaštiti ili stavi u neku funkciju.

Na vrhu spomenika je u međuvremenu postavljen i telekomunikacijski odašiljač koji dodatno narušava njegov izgled.

O muzeju i njegovoj sudbini već godinama se vode bezbrojna jalove rasprave, rijetko lišene ideoloških svađa.
To nije nimalo neobično. Svaka rasprava o ovom muzeju i njegovoj sudbini ne može se svoditi samo na likovno-umjetničke argumente, već podrazumijeva brojne druge implikacije, prije svega financijske.

I dok je ljevičarskim organizacijama zapuštenost spomenika naprosto dokaz „rastućeg fašizma“ ili barbarstva, zdrav razum govori da stvar nipošto nije tako jednostavna.

Podsjećam na sličnu sudbinu zagrebačke Sveučilišne bolnice, koja je napola izgrađena i također propada desetljećima.

Već sam posjet ovom zapuštenom muzeju ostavlja jeziv, morbidan dojam.

Svatko tko dođe u posjet ovoj lokaciji, htio ne htio, postavlja si pitanje: zar je ovakav skup, glomazan projekt bio potreban da bi se obilježio ustanak naroda Banije i Korduna?
Zašto je ovo uopće izgrađeno? Za koga?  Kome je ovakvo nešto moglo pasti na pamet?

Tko je podržao gradnju, tko je donio odluku da uloži toliki novac u nešto ovakvo?
Sve djeluje suludo veliko – golema glavna zgrada muzeja i popratne zgrade na vrhu brda, usred ničega, daleko od civilizacije!

Do spomenika vodi jedna uska cesta, a najbliže naselje je nekoliko kilometara daleko.

Što da čovjek misli o svemu ovome?

Moje je mišljenje da ovo uopće nije spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, ma što njegovo službeno ime govorilo.
Svaki spomenik prije svega govori nešto o onima koji su ga izgradili, a tek onda o onima u čiju je čast postavljen.

Spomenik Režimu

Ovo je spomenik socijalističkog režima samome sebi – nepotrebno golema, preskupa, mastodontska građevina usred ničega i zato je nemoguće o njemu govoriti u čisto likovnim i povijesno-umjetničkim kategorijama.

Na gradnju su potrošene ogromne svote novca, a glavna mu je svrha bila veličanje tadašnjeg odnarođenog režima.
Pa kad ljudi počnu pravednički lamentirati zašto ovaj i drugi spomenici poput ovoga propadaju, to je glavni razlog (iako ne jedini) – jer je njegova gradnja i održavanje jako, jako preskupo za jednu siromašnu zemlju (bilo da govorimo o tadašnjoj Jugoslaviji ili današnjoj Hrvatskoj).

Uvjeren sam da ima mnogo pametnijih stvari na koje treba trošiti moj i vaš novac, od održavanja ovih čudovišta izgrađenih u slavu propalom boljševičkom režimu.
Da je tadašnji režim želio podići prikladan, decentan spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, običnim ljudima koji su se pobunili protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika i fašista, to bi i učinio, ne bi podigao ovo bolesno skupo čudovište, dok samo kilometar-dva dalje taj isti narod Banije i Korduna živi u uvjetima na razini 19-og stoljeća.

Podsjetimo, ovaj je kraj i u doba socijalizma, a i danas, jedan od gospodarski najzaostalijih u Hrvatskoj. Je li mu trebao ovakav spomenik ili nešto drugo?

Ovaj spomenik i drugi poput njega su ipak zanimljivi kao društveni fenomeni, a posebno ljubiteljima opskurnih, napuštenih građevina, kakvih je bezbroj u Hrvatskoj.

Osim što ove građevine imaju priču, jako su zanimljive i za fotografiranje.

Šteta je jedino što se više ne može uči u samu glavnu zgradu muzeja koja je zaključana.
Ovaj je spomenik totalni SF, ako se sagleda cijeli kontekst – luda betonska grdosija s čelično oplatom usred ničega!

Kad je tek izgrađen, djelovao je potpuno vanzemaljski.
Mogu misliti što su tada mislili lokalni seljaci, koji su prvi put vidjeli zgradu!

To je oaza ekstra ludosti usred mora ludosti.
No to nije ništa čudno, to je jedan od bezbroj takvih slučajeva u socijalističkim zemljama. To nije ambijent za snimanje SF filmova, to samo po sebi jest SF film. Meni je osobno ovo i estetski užasno.
Znam, sad će svi reći: „Ali Vojin Bakić… Bakić je bio genije…
Možda je Bakić bio genije, ali je bio i režimski umjetnik i ovo je režimsko djelo.
Ništa više, ništa manje.

Apstrakcija tu također ne govori ništa, a najmanje govori da je režim bio progresivan. Apstrakcija je tu prije svega smokvin list kojim se od režimske megalomanije pokušava napraviti umjetnost.

Taj režim je proizveo i bezbroj spomenika partizanima koji su skoro svi isti, jer je iza njih isti ukus – mladi partizan juriša na neprijateljski bunker, u jednoj ruci drži mitraljez kojim kosi Švabe, dok drugom rukom štiti žene i djecu.

Takvi spomenici su mi čak i draži od ovoga. Tu je odmah jasno o čemu je riječ – naivna ekspresija za prosječnog gledatelja.

S ovom apstrakcijom uvijek postoji opasnost da je neki apologet uz pomoć intelektualnih vratolomija i zakučastih argumenata pokuša prodati narodu pod visoku umjetnost.

Ako vam nije jasno zašto je ovo užas, razmislite što biste mislili da netko danas bilo gdje izgradi ovakvo nešto u spomen Domovinskog rata.
Svi bi rekli da je preskupo, nepotrebno, glupo, besmisleno, megalomansko itd.
I bili bi u pravu.

Što s njim?

Okej, režim koji ga je izgradio je otišao u ropotarnicu povijesti, ali spomenik je ostao. Što s njim?

Ostaviti ga da propada ili učiniti nešto od njega?
Iako je poslije Domovinskog rata bilo nekoliko inicijativa da se spomenik spasi ili prenamijeni u nešto drugo, nijedna nije zaživjela, što je potpuno očekivano, ako se uzmu u obzir sve bitne okolnosti – lokacija, veličina, cijena obnove i održavanja.

I dok su razne nevladine udruge, umjetnici, povjesničari i kulturnjaci laki na okidaču kad treba iznijeti ideje za obnovu, nitko nije ponudio suvislo i održivo financijsko rješenje. Koliko će to koštati i tko će to platiti?
Bilo kakva inicijativa znači novi trošak za ionako iscrpljene porezne obveznike.

Svaka ideja vrlo brzo se zaboravi, jer nitko nije voljan ulagati dodatni novac u još jednu rupu bez dna.

Pretpostavljam da će spomenik nastaviti propadati, jer se neće naći nikakvo održivo rješenje.
Iako mi je žao zbog propadanja, ne mogu reći da sam kao porezni obveznik voljan uložiti ijednu kunu u njegovu obnovu.
Dosadašnja praksa nas uči da su takvi objekti financijske crne rupe u koje vlast trpa naš novac.
Tako ovaj spomenik ostaje višestruko simboličan i zanimljiv fenomen – kao spomenik narodu Banije i Korduna, što je nominalno trebao biti, kao spomenik jednoj suludoj megalomaniji, lišenog stvarne svijesti o socijalnoj slici sredine u kojoj je izgrađen, što graditelji sigurno nisu imali na umu, te kao spomenik društvu koje danas ne zna što bi s njim, jer je svaka ideja revitalizacije preskupa.
I zato mu je sudbina bila zapečaćena onog trenutka kad je gradnja uopće počela.

P.S. ako netko želi ući u muzej i popeti se na vidikovac, ključ je u općini Vojnić. Tako piše na ulazu.


Text & Photo: Ilija Aščić


Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

4K video i sav taj Jazz

Uz Panasonicov GH4, 4K video je postao dostupan svima, njime smo snimili ULTRA HD video kojeg možete pogledati čak i pri velikoj 4K rezoluciji S obzirom da ...