Predstavljena knjiga o Vukovarskoj bolnici

0
Share Button

U prepunoj kristalnoj dvorani hotela Westin, održana je prezentacija knjige Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka”.

Pred više od 800 uzvanika Hrvatska liječnička komora u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest predstavila je knjigu koja donosi povijesni prikaz kulturoloških, demografskih i društveno političkih zbivanja oko grada na Dunavu, ali i cjelovit prikaz rada Vukovarske bolnice u ratnim uvjetima.

Osim autora, o knjizi su govorili; ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang, tadašnja ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac, povjesničar Darko Vitek te književni kritičar Nino Raspudić.

Pred nama je knjiga o stradanju i padu Vukovara. Ali ne iz perspektive branitelja na ulicama. Ne iz perspektive prognanih i izgnanih koji su kroz kukuruzna polja pokušavali pronaći izlazak iz grada i spas za vlastiti život.
Pred nama je knjiga o zadnjim danima medicinskog osoblja.
O profesionalcima pod Hipokratovom zakletvom koji su sigurnost vlastitih života ustupili brizi za svoje pacijenata. O brizi za ljude na bolničkim krevetima i ranjene vojnike, jednako profesionalno i brižno tretirane, bez obzira na uniformu strane koju su nosili.

No ipak, zašto o stradanju Vukovara govoriti kroz prizmu – bolnice?

Kako nam knjiga objašnjava: Vukovarska bolnica bila je srce Vukovara i središte obrane, svjetionik i orijentir onima koji su tražili pomoć, ali i onima koji su u bolnicu dolazili po informacije, hranu…
U knjizi se, među ostalim, navode i podatci da je tijekom napada srpskih paravojnih postrojba i Jugoslavenske vojske na grad  Vukovar liječničku pomoć dobilo oko 3400 osoba, a kirurški je obrađeno između 2500 i 2900 ranjenih, no da nisu svi primani u bolnicu već su nakon intervencije poslani kući ili se vraćali u postrojbe odnosno na položaje.

Više od 80 posto ozljeda nastalo je djelovanjem eksplozivnih sredstava, a većina smrtno stradalih bili su civili.

 

Ivo Lučić, prihvatio se nimalo jednostavnog zadatka filtriranja subjektivnih dojmova i svjedočanstava, te istraživanja objektivnih činjenica i dokumentacije.
Ta istraga dovela ga je na putove razrješenja mnogovjekovnih pretenzija na ovaj grad na Dunavu.
Od turskih osvajanja, do Jelačićeva otpora nad teritorijalnim preteznijma mađarske krune, koja je svoju dominaciju željela vidjeti prošireno od Dunava do obala Jadrana.

Od prvog srpskog pokušaja anektiranja ovoga područja i pogubljenja grofa Eltza, do ponavljanja identičnog scenarija u mračnim događajima devedesetih.
Prvi pokušaj amnestirala je Austrougarska kruna uz bojazan od zapaljenja većega plamena u njenim balkanskim pokrajinama. Drugi pokušaj amnestirala je novija hrvatska vlast uz želju za što bržom ponovnom integracijom.

Međutim, povijest je rijeka čiji se tok neprestano ponavlja, a narod koji ne uči na svojoj povijesti, osuđen je na neprestano ponavljanje vlastitih grešaka.
Povijest tada postaje floskula i propagandni pamflet vladajuće elite, a ne iskustvo sazidano iz činjenica.

A ono što nam treba, upravo su gole i istinite činjenice. One s kojima se moraju suočiti obije strane.
Činjenice koje omogućavaju spoznaju i dopuštaju ranama da zacijele.

 

Četvrt stoljeća od početka srpske agresije na Hrvatsku, rane su nažalost još uvijek žive i prisutne, a Hrvatska se zahvaljujući mnogim političarima koji su i ovom prigodom sasvim licemjerno ispunili prva mjesta dvorane nije mnogo pomakla.
Štoviše u zadnje se vrijeme iz Hrvatske iselilo toliko ljudi, da Slavonija djeluje otužno pusto kao i za vrijeme srpske okupacije.

Nažalost još uvijek živimo u vremenima prešućivane korupcije koja svojom erozijom uništava bit naroda koji je prije dvadesetak godina krvario za vlastitu slobodu i samostalnost.

Naroda koji je prkosno branio i ginuo, u isto vrijeme kada je vladajuća elita krenula na put privatizacije, rasturajući cijelo-vjekovni trud i rad ljudi koji su na fronti branili tu domovinu i imovinu u želji za boljitkom svojih potomaka.

Uz pitanje što današnjoj djeci znači žrtva ljudi koji su dali živote za slobodu, ako niti nama danas očito ne znači ništa žrtva onih koji su se za istu tu slobodu borili u vremenima prije nas?!
Jednako brutalno streljani i omalovažavani, a danas im se ruše spomenici i zanemaruje žrtva. Izigrani od promjenjivih režima i političkog innuenda.

Kako su mnogi recenzenti naglasili, ova knjiga čita se poput napetog trilera.
Pa iako znamo kako završava ova tužna rapsodija, nekako se tijekom čitanja nadamo sretnom kraju, razumu i ljudskosti. Pa iako pomoć nije došla niti od političkog vrha niti od Europske unije. Možda je krajnje vrijeme da se i zapitamo zašto.

Iz knjige saznajemo mnogo o jezovitoj svakodnevnici života u bolnici u gradu pod opsadom.
A bolnica koja je pružala pomoć svima, pa i zarobljenim okupatorskim vojnicima, bila je izložena nemilosrdnom bombardiranju iz najtežeg topničkog oružja, a gađana je i avionskim bombama težine 250 kilograma. Jedna od njih probila je 4 bolničke etaže i zabila se u hodnik pun ranjenika, ali na sreću, nije eksplodirala.

Činjenice o hrabrosti osoblja bolnice, tijekom čitanja, čine prkosno ponosnima, ali nas i završnica koja opisuje odvođenje pacijenata i liječnika na ovčaru i njihovo streljane ispunjava jezom.

I gotovo nam oduzima vjeru i nadu u humanost ljudskih bića.
Humanost koju u sebi drže i dokazuju jedino ti ljudi koji su nesebično izložili svoje živote kako bi pomogli unesrećenima, ranjenima i onima kojima je njihova pomoć trebala.

Književni kritičar Nino Raspudić – mudro je primijetio kako je ova knjiga potrebna, nikada više političkom dijarejom razjedinjenom hrvatskom narodu. Potrebna poput Mita sazidanog na činjenicama.
Mita o samo-žrtvovanju i stradanju. Mita na koji možemo biti ponosni, koji nas veže i spaja.

Mnogi ljudi su iskoristili rat i ratna stradanja da iz sebe izraze ono najgore u čovjeku. Mnogi se i danas skrivaju među nama s strašnim zločinima na savjesti, s obije strane.
I isti scenarij se mogao dogoditi u bilo kojoj drugoj bolnici u okupiranim područjima Hrvatske ili Bosne i Hercegovine. I ono što nam daje nadu je činjenica kako znamo da svugdje postoji nada za ljudima koji će postupiti isto. Ne zato jer je lako, nego jer je ispravno. Pa makar ih u konačnici koštalo i života.

Stoga knjiga koja činjenicama govori o određenom vremenu, omogućuje i našim potomcima da saznaju istinu o vlastitoj povijesti. Po mogućnosti ukoliko budu pametniji od nas, da iz nje ponešto i nauče.

Ukoliko je tako, ova knjiga vrijedi više od političkih floskula patriotizma. Više od politički insceniranih kolona sjećanja u gradu kojeg se ljudi s vrha sjete tek u vrijeme tužnih obljetnica.
Više od propagandne militizacije u gradu koji želi ponovno živjeti i nadati se boljoj i prosperitetnoj budućnosti, a ne biti zarobljen u neprestanom vrtlogu mračne prošlosti.

Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Amon Amarth

Death metal Vikinzi dobro su protresli zagrebačku Tvornicu svojim najvećim adutom –energičnim nastupom! Uzmemo li u obzir kako su nordijske zemlje uz Švedsku na vrhu ...