Ready player One

0
Share Button

U kina nam je upravo stigao pravi „nerdgasm“, Spilbergova ekranizacija knjige u kojemu će uživati svi oni kojima je pop kultura i jedna prava kultura. Film koji sociološki opisuje moguću blisku budućnost i više no što bi se usudili priznati.

Besmislenost života, s kartama koje nam je isti podijelio, vrlo rado možemo anestizirati sitnim gunđanjima.
Poput onoga kako je potrebno čekati čak 20 minuta kako bi kino kompleks kojem ste preskupo platili za kartu, nakon dosadnih reklama i trejlera koji koriste jedan te isti ritam, napokon počeo projicirati film zbog kojega ste i došli.
Iritantno, naročito kad vam puste i trejler za film koji ste upravo došli gledati. Valjda tek toliko da nakon 20 minuta gnjavaža ne zaboravite zašto ste tu. A pritom se ne udostoje pustiti i trejler za novi „Deadpool“ koji se na spomenute trejlere i sprda… jer …reference.

Film ste došli pogledati u kino, jer je jedino tamo zaživjelo i zadržalo se prikazivanje u 3D tehnologiji, iako je zadnji 3D film za kojeg se sjećate, a da je istu tehnologiju i koristio u prikazivanju svoje priče valjda bio još pionirski – Avatar.
I 3D tehnologija je jedina koja će vas natjerati da dovučete guzicu u multiplex kino i uz pre, pre skupe kokice i razrijeđenu colu ipak pogledati novi nabrijani Blockbuster u društvu stranaca. Umijesto doma na računalu u „kamerasramena“ – fotmatu skinutog toorent fajla, s ruskim titlovima i popratnim smijehom ljudi koji baš uvijek usred filma moraju ustajati i ići na WC…
Oh, drama.

We fear that pop-culture is
the only culture we’re ever going to have

Da, malo je reći kako bi naše „ first world problems“ mogao shvatiti itko tko je živio prije ere informatizacije, a kamoli elektronike i elektrike.
Svakodnevno smo bombardirani gomilama „ne baš tako bitnih“ informacija u vremenu kada nam diktat zabavne industrije postaje jedina prava kultura.
I to do te mjere, da se možemo usuditi reći kako se generacijski jaz pretvorio u onaj- pop kulturni.

Treba li nas onda uopće čuditi sav kulturološki paradoks koji svakodnevno proživljavamo u “Lijepoj našoj”?!
Dok se na Trgu skupi par desetaka tisuća ljudi koji „čekanjem tramvaja“ žele da im klinci u školama počnu učiti stvari koje će im uistinu pomoći u životu i snalaženju u 21. stoljeću, klinci iz škola izlaze kao iz neizbježne i isprazne kome.
Isprazno filani srednjovjekovnim praznovjerjem i etikom obrazovanja 19 stoljeća, s nabubanim činjenicama koje će ispariti već nakon zadnjeg školskog zvona.

Danas možda ne znamo tko je sudjelovao u Mohačkoj bitci, ali smo sigurno čuli tko je Leeroy Jenkins.

Nema dakle ništa čudno u činjenici kako je jedina prava kultura koju će klinci usvojiti, tek skup pop kulturnih referenci, nužnih za prepoznavanje Internet meme-a.
Filozofiju, etiku i psihologiju neće naučiti u školi, nego tek ako se zapitaju o čemu zapravo govore epizode urnebesne serije “Rick and Morty“.

Unatoč ne inovativnom inkvizicijskom srednjoškolskom školovanju, usvojeno znanje i znanstvena podloga svoje postojanje mogu zahvaliti pokojem odličnom BBC-evom dokumentarcu i činjenici što su Geek heroji poput Einsteina, Tesle, Nichea, Freuda, Schrödingera, Hawkinga ili pak deGrasse Tysona – također u bespućima interneta i društvenih mreža, tek pop kulturni akteri mnogih „smartass“ meme-a koje se drže osnovnih zamisli i rijetko zadiru u dubinu znanja.

Da, postali smo zemlja neznanja i predrasuda, što dokazuje i nedavni protest na kojemu polupismeni ljudi protestiraju protiv konvencije koja bi trebala štiti žene od nasilja, uz bojaznost da im djeca zakonski ne počnu mijenjati spol, a konvencija ne „ubije Isusa“.

I sve to ispred galerije u kojoj se održava jedna od najskupljih izložbi, o jednom od najvećih tehnoloških proroka novije povijesti – koja osim svojih ambicija ne nudi zapravo- apsolutno ništa, osim osjećaja razočaranja koje je proporcionalno raste ovisno stupnju vašeg tehničkog obrazovanja i poznavanja lika i djela Nikole Tesle.

A film?

Ukoliko se pitate čemu ovoliki uvod koji nema veze s filmom, najvjerojatnije je kako film i nećete shvatiti u svim njegovim nijansama.
Ukoliko nemate između 13 i 45 godina, i niste „ovisnik“ o internetu i računalnim igrama, najvjerojatnije da nećete shvatiti u čemu bi u samom filmu trebali i uživati.
Međutim ukoliko spadate u sve one koji su zadnjih par godina naučili ostati u kinu za vrijeme odjavne špice, ne bi li uhvatili neki novi „lore“ i „easter egg“ u „post credits“ scenama, a osim prijatelja iz kvarta posjedujete i one širom planete koji u imenima imaju i brojeve (a nisu Prince), da ovo je pravi popcorn film za vas!

Cijeli film „Ready player one“ veliki je easter egg, pa čak i sam naslov (originalan, ne nedostojni hrvatski prijevod) referenca je na gejmersku kulturu koja potječe još iz vremena kada su video igre bile vezane za automate na kovanice. A sam izraz „easter egg“ potječe iz uskršnje, američke tradicije traženje skrivenih uskršnjih jaja i slatkiša, kao traženje skrivenih poruka i nivoa koje su ponekad programeri ostavljali u igrama.  (DOOM, any one?)

Film je to koji će te svakako još jednom pogledati kod kuće. Jer tada će te si moći dozvoliti luksuz pauziranja scena kako biste uhvatili svaku referencu na neki film, igru ili knjigu, kojima ovaj Blockbuster vizualno obiluje.
Odnosno, doslovno je pretrpan referencama i trebalo bi nam još par stranica teksta da vam opišemo i objasnimo svaku referencu ili detalj koji je tu tek usputno pa makar na djelić sekunde ili je pak uključen u samu radnju priče.
Jer vjerujte na riječ, ništa od „Zemeckis Cube“ pa do „Holy Hand Grenade“ ovdje nije slučajno.
Pa i Steven Spielberg i njegov redateljsko producentski opus je i također referentski easter egg u samom filmu.

Upravo zbog toga, Spielberg je izostavio mnoge reference koje se spominju u knjizi, kako radnju ne bi pretjerano bazirao na veličanju- samoga sebe, kao jednog od nedvojbeno nezaobilaznih kreatora naše pop kulture.

Preusmjerivši suviše pažnje sa sebe, Spielberg je ipak uspio kroz brojne reference odati poštovanje, ne samo svojim suradnicima, nego i nikad skrivanim uzorima.
Zbog toga scene unutar Overlook hotela, dobivaju još više na značenju, naročito kroz komičnu naivnost lika u filmu, koji naime nikada nije imao hrabrosti pogledati filmsko remek djelo Stanleya Kubricka, kao jedan od rijetkih filmova koji je u pop kulturi izašao iz same domene književne adaptacije i postao svojevrsna „easter egg“ teorija zavjere…
Here’s Johnny!“

 

Adam West, Akira, Alien, Atari, Back to the future, Battletoads, Batman, Beetlejuice, Buckaroo Banzai, Christine, Chucky, D&D, DC, Dell, DeLorean, Devo, Dune, Duke Nukem, Duran Duran, Freddy Kruger, Ghibli, GMC, Goro, He- Man, Halo, Hello Kitty, Iron Giant, Jack Slater, Jason, Joust, Jurassic park, King Kong, Kubrick, Lara Croft, Last Action Hero, Madball, Mad Max, Marvel, Marvin, Mass Effect, Michael Jackson, Monty Python, Mortal Combat, New York, Overlook Hotel, Overwatch, Robocop, RQ code, Saturday night fever, Simon, Space invaders, Speed racer, Spielberg, Star Trek, Star Wars, Street Fighter, T2, Taito, Teenage Mutant Ninja Turtles, The Shining, The Wrath Of Kane, Thundercats, T-Rex, VHS, Warcraft …

A radnja?!

Kao što ste primijetili, do sada nismo zapravo rekli ništa o samoj radnji filma.
Iako nam niti samima nije jasno želimo li izbjeći „spojlanje“ radnje filma i ima li film zapravo neku suvislu radnju-uopće?

Rekli bi da baš i nema. Radnja je naime totalni klišej, ali kao takva – funkcionira savršeno.
Glavni lik je „klinac“, s traumama iz djetinjstva, razorenom obitelji i nezavidnim društvenim položajem na rubu siromaštva. Dakle kao u većini Spielbergovih filmova.

Maleni, stereotipni „underdog“ koji se odluči, unatoč svim nedostacima suprotstaviti velikoj korporaciji, u svijetu gdje ljudi umjesto u pravim drogama i alkoholu, utjehu i bijeg od surove i blijede svakidašnjice traže u – virtualnoj stvarnosti.

Poput areheotipa klasičnih antičkih junaka, tek ga vlastita domišljatost i „čisto srce“, kao i spremnost da pomogne drugima izdvaja iz gomile, te prihvaća „Quest“ za spas svijeta, ali u ovom slučaju onog- virtualnog.

Linearna radnja priče, dakle ne posjeduje ništa što bi nas moglo iznenaditi.
Imamo junaka koji je vuk samotnjak, ali okuplja oko sebe vjernu ekipu.
Ne ističe se nimalo od ostalih geekova, ali uspijeva obaviti svaki zadatak, da bi se na kraju suočio s finalnim Boss-om i pobijedio.

Priča je to koju smo već toliko puta vidjeli u toliko mnogo varijanti… i to je upravo poanta.
Jer nije stvar u cilju, već o samom putovanju.
Putovanju koje razgrađuje karakter likova, koje spaja virtualni svijet s pravim, putovanje koje nas gledatelje zabavlja kao Easter egg – lovce na brojne skrivene i manje skrivene reference pop kulture.
Pa čak je izbor glumca koji utjelovljuje glavnog negativca, svojevrsna referenca…

I upravo to, ovdje funkcionira odlično i dokazuje koliko je Spielberg iznad ostalih blockbuster redatelja.
Onaj koji vrlo dobro zna ocijeniti kada dati gas, a kada stati na kočnicu, a da pritom ne dosađuje i ne podcjenjuje (suviše) svoju publiku.

A akcija i scene utrke odrađene su ovdje maestralno, do detalja.
Detalja poput činjenice kako, dok gledamo prvu utrku pozadinska glazba – ne postoji. Tek zvukovi specijalnih efekata diktiraju adrenalinski ritam scena dok multi-taskingom promatramo radnju koja nam daje dovoljno vremena da predahnemo i uhvatimo vizualne reference koje nam se predočuju.
Dokaz je to redateljske umješnosti koju nažalost Luc Besson, očito nije savladao, te bi njegov „Valerian“ mogao mnogo naučiti od Spielberga, pa iako obojci fali malo više osjećaja prisnosti i topline među likovima, ali čak i tu je Spielberga ipak, barem za nijansu uvjerljiviji.
Iako su ovdje klasične „Spielbergovske“ emocije pomalo – hladne.

U konačnici, zaključiti ćemo kako je ovo film u kojem će uz kokice, uživati svi ono koji inače željno očekuju filmske Blockbustere, HBO – Netflix serije, pop kulturnu 80-tiz, 90-tiz nostalgiju, pa iako nakon filma teško da će te suviše razmišljati o njemu.

Film opisuje budućnost  naše sjedilačke kulture nervoznih Internet trolova, koji se neće pobuniti na podizanje cijena struje, ali će virtualno, baš kao što smo započeli ovu recenziju, trošiti svoju energiju i gunđati o svemu i svačemu. Na kraju nema tu suviše pameti.
Hrabrost i akcija, mogući su jedino virtualno.
pa ipak, David ponovo pobjeđuje Golijata, dva sata ugodno prolaze u dobrom društvu uz film i grickalice, a nama ostaje Status quo vlastite svijesti i neizvjesne budućnosti do sljedećeg Blockbustera.

Stvar je u putovanju, ne u odredištu. Ono nam je u konačnici ionako svima isto…

Za kraj… poklanjamo vam još jedan izravni “Easter Egg! iz samog filma / trailera…. so… lets eXplore! 😀



 

Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Spomenik režima samome sebi

Na najvišem vrhu Petrove gore, nezaustavljivo propada spomenik, rad kipara Vojina Bakića. Bez nade za njegovu obnovu što on danas govori o nama, a što ...