Avengers: Infinity War

0
Share Button

Nakon deset godina gradnje priče s pregršt likova u brojnim filmovima, Marvel nas napokon suočava s filmom koji objedinjuje sve dosadašnje filmove i sam po sebi približava nas kraju jedne epohe.

Što reći o toliko dugo očekivanom Marvelovom filmu Avengers: Infinity War, bez da se zađe u sferu „spojlera“!?

Poput hoda po staklu,  čak bi i pokoja duhovita opaska mogla pokvariti (spojlati) ugođaj gledanja svim fanovima marvelova „universe-a“.
Kako je samo po sebi recenziranje ovakvog filma gotovo nemoguć zadatak, a da se pri tome ne upletemo u radnju filma i zbivanja na ekranu,  ovaj članak uopće ne treba gledati poput svojevrsne recenzije, više kao toplu – preporuku.

Dakle ukoliko ste ljubitelj ovog svemira kojeg je Marvel zidao kroz proteklo desetljeće, prestanite čitati, ne surfajte kroz društvene mreže i You Tube osvrte! Otiđite u Kino!
Pogledajte film koji nas približava završetku sage, u kojemu će uživati čak i oni što nisu pogledali baš sve filmove koji povezuju ovaj univerzum u cjelinu.

Marvelov Svemir

Kroz uspone i padove, Marvel je odavno pokušao stvoriti veći profit od autorskih prava na svoje stripove. A radi se o junacima na kojima su odrasle čitave generacije Amerikanaca, od kasnih četrdesetih, sve do današnjih dana.
Usprkos mračnoj eri zabrane stripova, kao medija koji kvari djecu i omladinu uz eksplicitno prikazivane akcije, seksa ili nasilja, stripovi su ipak uspjeli biti, pomalo neshvatljivo važan stup američke pop kulture.

U SAD, kultura stripa nikada nije suviše stagnirala, a upravo u godinama zabrana, sa samog dna, mladi autori poput Jacka Kirbya i danas planetarno poznati cameo djedica – Stan Lee, dižu strip ponovo u mainstream zanimanja američke pop kulture.

Dvojac koji je uz još par darovitih umijetnika, uz novu vizualnost stripovima podario i svježinu priče što kroz metafore o super junacima progovara o gorljivim problemima, kako tinejdžera tako i američkog društva.
Od promjena u pubertetu do, droga, politike, etike ili rasizma…

Iako je zlatno doba stripova daleko iza nas, Marvel je uz svoje filmove uspio progurati stvari u svoju drugu renesansu, tijesno ga povezujući s filmom, kao ipak značajnim izvorom zarade.

Ali što je to Marvel zapravo učinio što drugi nisu uspijevali godinama… Osim možda prvih nastavaka Blade-a, ili pak Hellboy-a i tek prvog Superman-a iz davne 1978. godine, taško je naći film temeljen na stripu, koji se nije pretvorio u bljuzgavu samo parodiju besmisla…

Junaci od krvi i mesa.

Ono što DC, očito nikako ne može shvatiti (uz možda tek svijetli endemski primjer s Wonder Women), Marvel je očito kroz godine pokušaja i pogrešaka ozbiljno shvaćao i ugradio u svoj svemir, zvanično počevši s prvim filmom o Iron Man-u.

Da je recept uspješan govori i sama činjenica kao je lik iz B stripova, doslovno arogantni egoistični klon Batmana, danas jedan od najpopularnijih strip likova na velikom platnu, vrativši Robertu Downey Jr. uništenu karijeru.

Kako?! Jednostavno. Umjesto savršenstva super heroja, Tony Stark arogantni je seronja uz sve naše ljudske greške i mane, opet dovoljno pametan i dopadljiv da ne podcjenjuje publiku.
Osim što ga tek inženjerska genijalnost i zavidno bogatstvo razlikuje od nas, naspram klasičnih super junaka, on je u stanju sagledati i shvatiti vlastite pogreške. Te uz nastojanje da pomogne široj zajednici unaprijediti i sebe kao osobu.

A upravo ta karakteristika je i nekada šekspirijansko dosadnog nordijskog boga Thora, ponovo lansirala u domenu omiljenih likova.
Likovi Marvelova svemira, jesu doduše super junaci, ali su napokon u isto vrijeme ljudi od krvi i mesa. Ljudi s ambicijama i sumnjama, s usponima i padovima.
I najvažnije, u stanju su naučiti na vlastitim greškama, prilagoditi se i ne ignorirati ih.

Samim time tako postaju bliži svakom čitatelju ili gledatelju koji je napokon u stanju poistovjetiti se sa svojim junacima, pa ma kako nevjerovatni oni bili.
A upravo je to ono presudno, jer za razliku od Sonya ili DC-a, Marvel shvaća da svoje filmove mora raditi za svoje fanove. Male nabrijane štrebere čija se mašta, a naročito inteligencija nikako ne smiju podcjenjivati.

Kontinuitet

Iako pratimo u zadnjih deset godina više likova koji na sasvim fini način (ne onako nasilno kao DC) u svojim filmovima povezuju sav taj svemir u jedno zajedničko igralište, Marvel nas je naučio da treba ostati sjediti u kinu i kad sam film završi, ne bi li dobili mrvice stvari koje nas očekuju.

Jedna od tih stvari, kroz brojne filmove bila je i glomazna brada velike face glavnoga negativca koji je kao daleka prijetnja, godinama klizio prema nama, ne bi li ga napokon i finalno susreli u Infinity War filmu.

Do sada su svi filmovi o superherojima bili u stilu: „veliki CGI oblak prašine ili slični bezlično zločinac želi uništiti svijet iz jedinstvenog razloga: „zato što je zao“!
Na sreću junaci ga spriječe u zadnji čas. Nitko za to ne zna, život se nastavlja dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Marvel je uvukavši svoje filmove u povezani serijal, drastično promijenio takav scenarij.
Stanovnici planeta itekako su svjesni događanja. Heroji su dio globalne pop kulture, njihove avanture prenose TV vijesti, događaji se na razne načine reflektiraju na društvo, pojedince i sam život s posljedicama koje zahvaćaju buduće događaje. Super heroji su dio kulture, školstva – svakodnevnice.

Netko na posljedicama opisanih događaja profitira (VultureSpider-Man: Homecoming), drugima pak određeni događaji iz jednog filma toliko promjene život da pritom postanu pokretači novih događaja u sljedećim isprepletenim pričama (Zemo, T’Challa, Scarlet Witch…).

Kako nas Marvel želi uvjeriti da se tu radi o stvarnim likovima, neki tijekom kraćega (Dr. Strange), a neki pak tijekom dužeg razdoblja promjene svoj karakter, s obzirom na proživljeno iskustvo i novu refleksiju stvarnosti i svijeta.
Poput recimo Tonya Starka koji od arogantnog bogatuna postane proračunato oprezan s kroničnim naznakama PTSP-a ili pak Thora koji s novim iskustvima ali i novim obavezama nije više tek bahati čovjek-bog…

Svima je dakle, manje ili više dana mogućnost napredovanja kroz vremenski period otkrivajući gledateljima što ih zapravo pokreće, a da se pritom ne zaboravljaju ključne točke nečijeg karaktera.
Maleni suptilni detalji koji su nam, recimo omogućili da podjednako zavolimo Lokija, kao i Rocketa. Dva lika koji su na strani dobra ili zla samo zavisno o točke gledišta i okolnosti u kojima se nalaze. Podjednako sposobni zeznuti ali i spasiti stvar… a da ih pritom okolnosti i iskustvo ipak učine boljim osobama, bez da pritom izgube svoje ključne karakteristike koje su im godine prethodnih trauma i prilagođavanja utkale u njih izgradivši im karakter…

Ako do sada niste pogledali niti jedan Marvelov film, ovo nije film za vas. Niti ćete uživati niti će vam biti išta jasno. Imate puno desetljeće za nadoknaditi.

Ovaj film šlag je na torti i konačan meta-poklon svim fanovima pred kojima se napokon otkrivaju finalne puzle u priči koja se gradila od 2008. godine, do danas.

Kako smo dakle kroz punih deset godina filmova imali dovoljno prilike upoznati likove, film ne mora više trošiti vrijeme na upoznavanje.
Pa ipak fanovi se ne podcjenjuju i osnovne esencije, akcije i humora nimalo ne nedostaje.
Kao i do sada humor je britak, proračunat i ponekad dvosmislen. Uglavnom u stilu „one linera“ čije će pravo značenje poput bonusa prepoznati upravo istinski poznavaoci sage.
I to naravno funkcionira vrlo uhodano. Britko, oštro i sarkastično, kako od Marvela i očekujemo.

Thanos

Na kraju moramo pohvaliti i beskonačnu strpljivost Josha Brolina, koji nakon beskonačno mnogo višegodišnjih tizera i spominjanja u drugim filmovima, napokon glavom i ovećom bradom za- dominirao ovim filmom kao dugo očekivani negativac Thanos.

Film mu je dao dovoljno vremena da nam dokaže kako se ne radi tek o „random“ CGI zločincu, već o slojevitoj osobi s jasnom vizijom, te OKP- poremećajem i namjerom koju tek trebamo shvatiti i provariti…

Nakon svih specijalnih efekata, odlične glazbe, dopadljivih glumaca, vrhunac ovoga serijala svakako je suština pričanja priče i „show dont’ tell“ praksa.
Za razliku od DC-evih bezličnih Justice lige – dogodovština, ovo nije film koji će vam već nakon izlaska iz kina ishlapiti iz sjećanja.

Naprotiv, uz mnoge „WTF“ momente, još će vam se dugo prekobicavati mislima, dok u „aftermathu” budete razmišljali od detaljima i dijalozima, dozvoljavajući da poneke ideje, nagađanja i komponente sjednu na svoje mjesto i daleko nakon što se kokice iz kina provare…
Pa iako ovo ipak nije nova Ilijada, da sada ne istrošimo još par stranica u filozofiranju, trk u kina i stvorite neke svoje nove utiske!

I ne bojte se, ne ovo nije kraj. Uostalom i nakon deset godina kontinuiranog bombardiranja filmovima, doke god je dobrih priča biti će i interesa publike i nekih novih klinca koji s ovim likovima odrastaju…



 

Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Dan kada smo se vratili u budućnost

Dvadeset i prvi listopada, bio je jedan od neočekivanijih dana moderne pop kulture zaslugom filma koji se iz lagane komedije prometnuo u omiljeni i kultni ...