Ant-Man and the Wasp

0
Share Button

Uz ljeto trpimo bube, komarce i razne gmizajuće napasti, ali jednom kukcu se posebno veselimo. No dobro ne baš doslovno kukcu, ali Ant-Man će nam upravo u kinima pokušati učiniti ljeto podnošljivijim.

Ant-Man and the Wasp spada u one filmove koje možemo svrstati pod „ljetna razbibriga“, ali se ipak sasvim fino uklapa u marvelovu slagalicu. Možda ne kao suviše važna, ali svejedno nezanemariva cigla u zidu univerzuma koji Marvel izgrađuje već cijelo desetljeće.

Redatelj je Peyton Reed koji stoji i iza prvog nastavka. Ukoliko se prisjetimo, daj je film bio onaj prvi Marvelov probni balon kojim se htjelo provjeriti može li i manje poznat (ili manje logičan) super heroj biti zanimljiv publici.
Na sreću bio je dovoljno dobro prihvaćen da otvori vrata i nekim drugim likovima i njihovim filmovima, pa su nedugo zatim usljedili  „Doctor Strange“ i „Black Panter“, koji bez ovog mravca sigurno tako lako ne bi dobili dozvolu za vlastitu avanturu u kinima.

Na sreću ovo nije DC i Marvel se dobro drži svojeg veselog, ali zanimljivog režima, zabave i mudrolija za fanove, pazeći dobro na kontinuitet koji stvara.

A upravo je i to vidljivo u ovom drugim nastavku filma o junaku zvanom Ant-Man.

Film je u prvu ruku, lagana zabava. Bez suviše mudrovanja, bez velikih djela i šireg konteksta.
Ant-Man and the Wasp“ u biti je tu kao cigla koja treba povezati, ali i malo ohladiti tenzije i sav šok koji nam je Marvel servirao uz „Avengers: Infinity War“, dok njegov nastavak ne stigne u kina.

Već na početku filma jasno nam je da se priča ne nastavlja direktno na prvi film, već se reflektiraju zbivanja iz filma „Captain America: Civil War“, gdje se Ant Man pridružio ostaloj zvjezdanoj ekipi u zajedničkoj crosower makljaži koja je prethodila događajima Infinity War-a.
A tek će nam post Credit scena otkriti oko kojeg se vremena točnije dešava ovaj film. Jer- Marvel ipak brine o kontinuitetu, ali i fanovima željnim „lore“ konteksta viđeno-proživljeno.

Kako ne bismo suviše „spojlali“ reći ćemo samo da ponovo zajebantski neodoljiv Paul Rudd u ulozi Antmana ima pomalo karakterno konfuznu ulogu.
Najme ukoliko se sjetimo Civil War-filma, njegova ekipa nije najbolje prošla, a on je završio u super-duper zatvoru iz kojeg ih je ipak, ovaj puta više pomoću diplomacije i dovitljivosti nego brutalne akcije očigledno izbavio Tony Stark-aka Iron Man.
Međutim kako se zbog svoje grižnje svijesti i očiglednog PTSP-a Tony i dalje zalaže za provedbu takozvanog „sokovia accords“ sporazuma, koji brani super herojima da budu super heroji bez nadzora državnih organa.
Scott Lang, kako se zove naš naslovni lik koji oblači povećavajuće – smanjivajuče odijelo Ant-Mana, sada je s monitorom oko noge osuđen na kućni pritvor i pažljivo motren od FBI-a.

I tu vidimo konfuznost karaktera, jer taj doma zarobljen Scott Lang je i dalje vrckavi, pametni „smartass“ zgubidan.
Neodoljivo cool dok zabavlja svoju kćerku.

Međutim čim napokon uspje pobjeći od rutine i odjene Ant-Man odjelo, ta vrckava pamet i dovitljivost koja ga je krasila u prvom filmu, kao da odjedanput nestane. Postane nespretan i neobjašnjivo tupav na momente.
Razlog tome je možda i  u prvom filmu, jedva pa zamjetna Evangeline Lilly kao Hope van Dyne ovdje film jede za doručak i doslovno krade svaku scenu (daleko više nego u groznoj tribologiji Hobbit).
Također, doslovno je dominantnija i dok nije u hm… Žena-osa, štogod, odjelu.

Scott tada postaje za nijansu tupaviji alat za ekspoziciju, dok Hope „kika esove maderfakersima“.
Hope toliko preuzme film da bi mu točniji naziv možda bio „The Wasp and occasionally  Ant-Man“, ali tome zapravo ne možemo pronaći niti jednu zamjerku.
Zamjerku možemo pronaći tek u „negativcu“ iako je taj naziv i ovdje dosta siva zona, a kako vam ne bismo suviše spojlali, jer svim Marvelovim fanovima bez problema možemo preporučiti ovaj film.
Pa čak i onima koji nisu upoznati niti s ukopnom sagom niti s prvim djelom.
Film sam po sebi biti će dovoljna ljetna zabava. Predivno izrenerirane sekvence, dovitljive ideje, humora taman koliko treba.
Naravno humor je najbolji onda kada se manifestira kroz akciju i ono što nam je prikazano na ekranu, ne tek kroz razgovore i bedaste dosjetke.

Samo… samo nemojte poslije previše razmišljati. Neka sve teče svojim tijekom, logiku ponekad očito treba zanemariti, ostaviti kod kuće.
Čak i kad nam nije jasno zašto se kvantumski „mikrosvemir“ manifestira ovdje kao dimenzija, a ne tek prostor između atoma, odnosno tek nešto umanjeno van dosega našeg svakodnevnog poimanja.
Dakle, ne previše razmišljati. Ovo je logika filma, ne kvantne fizike…

Ne se zamarati.  Niti radnjom filma, kojas e radi, da ne „spojlamo“ o tome da film ima nastavak, pa koriste „macguffin“ da bi pomogli priči da održi smisao i nadoveže se na prvi nastavak, ali im treba taj „macguffin“ kojeg se žele domoći i oni koji ne znaju niti što je, ali eto, sjetili da žena koja je poginula – možda ipak nije mrtva, ali to nije važno jer ionako nećemo doznati gdje je bila, što je radila i kako je živa svo to vrijeme, ali nebitno jer – kontinuitet, akcija, fore, CGI, zabava, cool! Gledaj Ant Mana kako je slatki mali, a nije Deadpool,  gledaj ga sada kako je veeeeliiik!

Bez spojlanja dakle.
Nakon istih fora i Iron Manu, moramo priznati da je softver za renderiranje mlađih faca glumaca uistinu napredovao.
I Michael Douglas baš kao i Michelle Pfeiffer izgledaju odlično i zanimljivo u sekvencama svojih flashbackova. A sama Pfeiffer, savršeno ispeglana, izgleda cool i sada kao opaka starija teta. Pa ipak je ona bila prva prava, definitivno uspjela ženska heroina još davno kao Burtonova Žena-mačka. ( Meow!)
Lijep povratak!

I dok Michael Peña sada ima i dva „sajkika“ koji ga taman sprečavaju da od zabavnog ne postane iritantan – „sporedniji“ negativac ima facu Waltona Gogginsa.
A to nije dobro, jer je ovdje možda čak i uvjerljivo iritantniji od svoje uloge, također negativca u nedavnom filmu Tomb Raider.

Uz coolerskog Douglasa i Laurence Fishburne je osvježenje, kao glas razuma koji Cool antagonisticu (Hannah John-Kamen) smješta u sivu zonu.
Jer, rekli smo, ovo nije DC, ne postoji neko zlo radi zla, sve ima svoje razloge, pa iako njen lik ima problema s logikom uzmemo li u obzir njene mogućnosti i kontinuitet cijelog tog univerzuma, a mi za nju čujemo tek sada…da… bez previše razmišljanja.

Ok da skratim, film je cool. Ugodnih 2 sata. Na sreću, za promjenu se ne dešava u vječno superherojskom New Yorku.
Naprotiv, film je  kroz oči starog lisca- Dantea Spinottia kao direktora fotografije, divna i nenametljiva posveta San Franciscu, čije ulice i znamenitosti suvereno doprinose prići.

Sve u svemu- ugodna razbibriga, do samog kraja kada u E. T. maniri… ma ne, ne opterećivati se. Cool film!
Fini balans zabave uz održivu vjerodostojnost fantističnoga.


Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Seven Mouldy Figs

Seven Mouldy Figs je zagrebački tročlani alternativni rock bend koji smo već predstavili kao jednu od novih karika hrvatske alternativne glazbene scene. Ovaj put smo ...