Sonja Švec Španjol – junakinja umjetnosti

0
Share Button

U našoj, umjetnosti i ne pretjerano sklonoj okolini, sve rjeđe možemo prepoznati neke nove umjetnike koji bi poput starih majstora bili uzor i vodilja, kako ljubiteljima umjetnosti, tako i širim građanskim masama. Osim par sretnih i nedvojbeno politici pristranih egzemplara, u Hrvatskoj se odavno vratila floskula o “gladnom umjetniku”.

Junakinja naše priče nije tek neka nova ilustratorica, kiparica ili slikarica, već moderna P.R. heroina koja je na sebe preuzela nimalo zahvalan teret promocije umjetnika i umjetnosti, te predstavljanje istih svekolikoj javnosti. Naime, razgovarali smo s nezavisnom kustosicom, muzeologinjom, likovnom kritičarkom, te povjesničarkom umjetnosti i autoricom informativne stranice https://perceiveart.comSonjom Švec Španjol, i pokušali razlučiti sve boljke i današnje probleme koji tište suvremene umjetnike i umjetničke tendencije u lijepoj našoj…

• Za početak, krenimo čisto stereotipno, pa nam pokušaj objasniti genezu svoje ljubavi ka umjetnosti ali i s ove, više administrativne strane.

Ljubav prema umjetnosti javila se u ranom djetinjstvu, iako je to prvo bila ljubav usmjerena prema filmu i glazbi pod velikim utjecajem starijeg brata i majke koji su na mene prenijeli ljubav prema SF filmovima, a od glazbe su se većinom na kazetofonu izmjenjivali hitovi grupe Queen, U2 i David Bowiea. Krajem osnovne škole znala sam da ne želim ići u gimnaziju, jer mi se gimnazijski program činio previše općenit. Htjela sam ići u umjetničku školu.
Za Primijenjenu nisam bila talentirana jer koliko god sam voljela likovni, nisam dobivala neke posebne pohvale za svoja “umjetnička djela”, pa sam upisala Školu za modu i dizajn čiji je program obuhvaćao jako puno umjetničkih predmeta poput kostimografije, pisma, crtanja i pojačanog programa povijesti umjetnosti.
Tijekom srednjoškolskih dana zainteresirala sam se za povijest umjetnosti, a zahvaljujući mojoj divnoj majci koja je uvijek poštivala i podržavala moje životne odabire i nije mi nametala neka svoja očekivanja, upisala sam i završila na Filozofskom fakultetu studij povijest umjetnosti i slovakistike, a potom i dodatni dvogodišnji studij muzeologije.

• Tvoje obrazovanje, u najmanju ruku – kvantitativno je impresivno.

Hvala, ali i nije baš toliko impresivno. Ja samo ne volim sjediti doma prekriženih ruku i čekati da mi nešto padne s neba.
Volim raditi, volim se osjećati korisno, a kako imam privilegiju raditi ono što uistinu volim, pritom je osjećaj još bolji kad se ciljevi ostvare.
Diplomirala sam povijest umjetnosti i muzeologiju jer sam se htjela što više usmjeriti prema muzejima s nadom da ću možda jednog dana raditi u muzeju ili galeriji.
Nakon diplome odradila sam famozni program stručnog osposobljavanja bez uspostave radnog odnosa i položila stručni ispit za kustosa.

Koliko su mi obaveze dopuštale nastojala sam prisustvovati što većem broju stručnih simpozija i okruglih stolova u funkciji izlagača ili slušača i pohađala sam program Kustoska platforma kako bih se bolje upoznala s djelovanjem nezavisne umjetničke scene.
Kako se opseg mog posla znatno povećao u zadnje dvije-tri godine, nažalost, ne stižem više popratiti onoliko stručnih događanja koliko bih htjela.

• Živimo u toksičnoj sredini u kojoj će prosječan čovjek s ceste bez problema nabrojati 5 vodećih političara ali će vrlo teško nabrojati trenutno aktualne umjetnike. Gdje po tebi leži srž tog problema?

Srž problema leži u svim porama našeg društva.
Kad smo već kod političara – da, u Hrvatskoj ljudi znaju nabrojati političare jer skandali naših političara iz dana u dan pune stranice svih lokalnih i nacionalnih medija.
U uređenim zemljama građani nemaju pojma kako im se zovu političari jer, gle čuda, ljudi koje su izabrali rade svoj posao – brinu se za dobrobit svoje zemlje i svojih građana i dok obavljaju svoj posao nema potrebe da ih se razvlači po medijima.
To je prvi problem. Drugi je opet vezan uz rukovodstvo naše zemlje – obrazovni sustav, kultura i umjetnost su na koljenima.

Satnica likovne kulture se u školama radikalno smanjuje, profesori su premalo plaćeni, struka se ne konzultira za ključna pitanja u gradu kao što su uređenje Meštrovićevog paviljona, postavljanje javnih spomenika u gradu itd.
No, smatram da su tu odgovorna i strukovna udruženja koja ne reagiraju dovoljno glasno, snažno i uporno, a i općenito građani koji su zapali u neko apatično stanje i digli ruke od svega, pa zato političari i mogu voditi našu zemlju u siromaštvo, jad i bijedu.
Čast izuzecima, ali dok se ne skupi neka kritična masa, bojim se da nam neće biti bolje.

• U eri društvenih mreža kada su svi kritičari i znalci, sve do granica vulgarnog, koliko je komplicirano biti konstruktivan i medijski utjecajan kritičar koji želi doprijeti do publike?

Teško je, ali nije nemoguće.
Ključno je pitanje želite li samo nešto “odraditi” ili želite napraviti dobar i kvalitetan posao.
Naravno, važno je i koliko volje, truda i predanosti ulažete u ono što radite, jer ljudi prepoznaju iskrenu ljubav i trud, a bogami osjete i kada netko nešto odrađuje samo reda radi. Ako svoju struku ne zloupotrebljavate, već djelujete unutar okvira profesionalnog i etičkog djelovanja stojeći čvrsto iza svojih stavova koje možete konstruktivno argumentirati, te ne podilazite sitnim strastima i zakulisnim igricama dominantnih kolega – tada je moguće.
Bitno je u startu postaviti jasne ciljeve i predano djelovati u tom smjeru.
Djeluje lako, ali principijelnost i integritet nisu svima jače strane, pa dolazi do vulgarnosti, vrijeđanja, ponižavanja i omalovažavanja, posebice na društvenim mrežama.

•  Po tvojem djelovanju možemo zaključiti da si borac. Boriš se protiv iskorištavanja umjetnika, ali si i borac za one „malene“. Naime vrlo žustro promoviraš i umjetnike koji nisu razvikana imena i iza kojih ne stoje snažne veze u „branši“, te se još uvijek nalaze ispod radara velikih medija. Postoji li i tu neki balans?

Takva vrsta djelovanja nekako je došla posve prirodno i spontano.
Užasno me smetala nepravda i bila sam baš ljuta i ogorčena kada sam vidjela kako stvari u Hrvatskoj funkcioniraju, kako se neki umjetnici silno trude, ali ne piju kavu s “pravim” ljudima pa ne dobivaju medijski prostor i podršku većih institucija ili nacionalnih medija.
Drugi, pak, nisu ekstrovertirani i nametljivi, pa ih znatan broj prolazi nezamijećeno iako genijalno rade i stvaraju. Što sam više radila više sam pratila kako pojedini kolege i mediji funkcioniraju i koji je princip odabira koji će događaji biti popraćeni u pojedinom mediju.

Tako primjerice imate nekoliko tiskovina i portala koji su namijenjeni primarno području umjetnosti (glazba, kazalište, izložbe) u kojima je došlo do krajnje bizarne i netransparentne situacije da urednik/ica naruči od svojih suradnika pokrivanje izložbi koje je on/ona osobno radio.
Zatim ti isti suradnici međusobno jedni drugima vraćaju usluge tako da osoba A piše o izložbi koju je otvorila osoba B, potom osoba B napiše osvrt o izložbi koju je otvorila osoba C, dok osoba C napiše osvrt o izložbi koju je otvorila osoba A.
I onda ako niste suradnik određenog medija i ako ne spadate u uski krug umjetnika kojima taj suradnik/ica stalno otvara izložbe, uopće ne možete doći do medijskog prostora jer je on maksimalno popunjen međusobnim koristoljubljem i vraćanjem usluga.

Takav sistem djelovanja nažalost nije ograničen isključivo na medije nego i na pojedine ustanove i strukovne udruge u području kulture i umjetnosti.
Pa sad vi djelujte i probijte se u područje vidljivog na umjetničkoj sceni, a pritom nemojte, da se izrazim metaforički, prodati dušu vragu.

Ja sam svoj izlaz iz tog, po meni neprihvatljivog, načina djelovanja pronašla u stvaranju nečeg novog i neovisnog.
Zahvaljujući genijalnoj ideji mog supruga, kojoj je uslijedio i period suptilnog nagovaranja, prije pet godina pokrenula sam web stranicu namijenjenu umjetnosti koju sam nazvala PerceiveArt.com.
Ona mi je omogućila maksimalnu slobodu, neovisnost i mogućnost stvaranja platforme za promociju umjetnika čiji rad i djelovanje smatram kvalitetnim i vrijednim pažnje.
Predstavila sam umjetnike čije sam izložbe posjetila, umjetnike na koje sam naišla na društvenim mrežama i zaintrigirao me njihov rad, umjetnike za koje sam čula pa sam ih kontaktirala i pitala mogu li doći u njihov atelje i vidjeti što i kako rade.

Kako je web stranica dvosmjeran kanal, javili su mi se mnogi umjetnici za koje nikad prije nisam čula, mnogi od njih žive izvan Zagreba i bili su mi pravo otkriće.
Projekt se pokazao višestruko korisnim jer sam stvorila prostor za neovisno predstavljanje umjetnika, njihovih izložbi i projekata, a istovremeno su čitatelji mogli steći uvid u moj rad i djelovanje kroz autorske tekstove koje sam objavljivala na portalu.
Tako se s vremenom proširila vijest o portalu i njegovom sadržaju, te je PerceiveArt stekao popriličan broj stalnih čitatelja.
Je li to učinilo veliku promjenu na hrvatskoj umjetničkoj sceni?
Zasad nije, ali je mali pomak, a korak po korak može dovesti do konkretnih promjena. Barem ja u to iskreno vjerujem i nastojim djelovati u tom smjeru.

• Jedna od sfera tvog djelovanja je i doslovno egzotično zanimanje freelance kustosa. Možeš li nam to pojasniti i kakve obaveze takva funkcija nosi i tko te najčešće angažira?

Freelance kustos je vrlo nezahvalan i nedovoljno razvijen oblik djelovanja u Hrvatskoj.
Teško je i zahtjevno kao i svako drugo freelance zanimanje, samo što ovo područje, za razliku od nekih drugih, nije profitabilno, niti ima toliko mogućnosti angažmana kao možda u nekim drugim branšama. Kako ja nemam običaj kukati, žaliti se i naricati nad vlastitom sudbinom, nego većinom dijelim informacije kada se nešto lijepo i pozitivno dogodi, ljudi automatski misle kako je sve idealno i savršeno i kako meni cvjetaju ruže i da je sve to samo od sebe došlo, a ne da sam se itekako naradila proteklih godina kako bih došla do toga gdje sam sada.

Naime, kada radite kao freelancer ne postoji definirano radno vrijeme. Ja radim svaki dan skoro pa cijeli dan. Svaki vikend je radni vikend. Ljudi zovu kad god se sjete i kad god im nešto padne na pamet, nema više kulture ponašanja kada je pristojno koga kontaktirati.
Isto tako, ljudi ne razumiju da kada radite kao freelancer uvijek radite na nekoliko projekata paralelno, a uz to imate i privatni život, obitelj i prijatelje, te s njima također želite kvalitetno provesti vrijeme.
Mislim da je svakom freelanceru najveći izazov kako dobro izbalansirati omjer radnog i slobodnog vremena te  postići nekakvu financijsku stabilnost na mjesečnoj bazi.

 No, nije sve tako crno i ja sam zaista svjesno odabrala ovakav način rada iako ne pruža apsolutno nikakvu financijsku sigurnost. S druge strane, omogućava ono što je meni osobno najbitnije: slobodu, neovisnost i mogućnost da radim ono što iskreno volim i to na način za koji vjerujem da je ispravan.

 

Moj posao obuhvaća vrlo raznolike zadatke, no sve ovisi o pojedinom angažmanu. Ako je riječ o većim projektima kao što su bile putujuće izložbe Ive Šebalja i Ive Friščića, takav angažman obuhvaća pisanje projekta i prijavnica za financiranje, kontaktiranje muzeja i galerija u Hrvatskoj za potencijalnu suradnju, koordinaciju među ustanovama koje bi ugostile izložbu, osmišljavanje i realizaciju likovnog postava, pisanje predgovora, promociju izložbe, komunikaciju i gostovanje u medijima, govor na otvorenju, te u konačnici stručna vodstva kroz izložbu. Također zahtjevni, ali i izuzetno zanimljivi su projekti u kojima sam angažirana kao kustosica žiriranih tematskih izložbi.
To podrazumijeva osmišljavanje teme izložbe, raspisivanje natječaja za umjetnike, pregled pristiglih radova, žiriranje, pisanje predgovora, osmišljavanje postava izložbe i otvorenje izložbe. Još jedan velik i opsežan, ali uistinu poseban projekt jest karlovački ZILIK (Zimska likovna kolonija) čija sam izbornica posljednje tri godine.

U sklopu ZILIK-a osmišljavam i odabirem umjetnika s čijom izložbom svečano otvaramo ZILIK, potom izabirem i koordiniram pet akademskih umjetnika koji održavaju likovne radionice za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi i djecu iz obližnjih škola i domova koja su godinama dragi gosti Centra za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor te druže se svi zajedno tijekom tjedna u kojem traje ZILIK. Manji projekti najčešće obuhvaćaju posao izbora djela za izložbu, osmišljavanje likovnog postava zajedno s umjetnikom, pisanje predgovora, promociju izložbe i govor na otvorenju.

 U početku su me najčešće angažirali sami umjetnici što mi je uistinu veliki kompliment jer nema ljepšeg osjećaja od toga da ti umjetnik ukaže povjerenje i angažira te da sudjeluješ u realizaciji njegove izložbe, te imaš mogućnosti verbalizirati i predstaviti ono što je on stvorio. U zadnje vrijeme se sve češće javljaju i ustanove s prijedlozima za suradnju što mi je izuzetno drago jer se tako proširuje polje mogućnosti i raznovrsnosti djelovanja.

 

• Mnogim vrijednim umjetnicima se kulturni establišment u lijepoj našoj odbio o glavu. Naročito onima koji  shvate da su tek u sjeni institucija napunjenih samo sebi dostatnim uhljebima inertnih stavova. Kako je tebi boriti se s takvom klimom.

Teško! Ljudi koji su se uhljebili grčevito se drže svojih pozicija i samo sebi stvaraju prilike i korist.
Svi koji su izvan tog kruga prepušteni su sami sebi i nemaju pristup ustanovama, natječajima i izlagačkim prostorima. Žalosno je što okolina svojom šutnjom i nedjelovanjem podržava takvo stanje.

Uzmimo za primjer Zagreb, jer tu živim pa iz prve ruke mogu pratiti situaciju.
Iako službeno metropola, Zagreb je u biti mali grad u kojem se unutar naše struke manje-više svi poznaju.
Velika većina se grupirala u klanove i drže se unutar tih granica uljuljkani u sigurnost i komfor uske skupine ljudi koja ih hrani i podržava identičnim razmišljanjima.

Na taj način mnogi zaglibe u nepotizam. Ne usude se, ili im se jednostavno ne da, izaći izvan tih granica, dati priliku nekom drugom, upoznati nekog novog, ostvariti suradnju s nekim novim, prihvatiti umjetnika za izlaganje za kojeg nikad prije nisu čuli, ali su vidjeli njegove radove i svjesni su da ta osoba izvanredno radi.
U Zagrebu to možete najbolje vidjeti ako pratite godišnje programe pojedinih galerija i muzeja.

Uvijek istih pet umjetnika dobiva samostalne izložbe u istoj ustanovi i stalni su sudionici svih grupnih izložbi organiziranih
u toj istoj ustanovi.
Ako redovno posjećujete izložbe, u godinu dana vidite jedne te iste radove jednog te istog autora na pet različitih lokacija u gradu.

S druge strane, neki drugi umjetnici iz Zagreba, ili ne daj Bože iz nekog drugog rada u Hrvatskoj, nikada ne dobiju priliku izlagati u Zagrebu iako se redovno prijavljuju na natječaje i kvalitetno i predano stvaraju, te imaju priznanja i nagrade svog djelovanja čak i od respektabilnih ustanova i manifestacija iz inozemstva. Sve to jednostavno nije dovoljno dobro za dvije-tri “veličine” koje odlučuju o izboru projekata u nekoliko vodećih izložbenih prostora u gradu.

 No, to ne znači da se ne treba boriti i izboriti za drugačije djelovanje. Samo treba biti duplo kreativniji i uporniji te djelovati s ciljem da se najproblematičnije boljke naše struke napokon riješe za dobrobit cijele zajednice.
No, da bi do toga došlo, uistinu se trebamo pokrenuti svi, a ne samo pojedinci.

 

• Iako smo odavno u eri demokracije i jednakih mogućnosti, da li ti činjenica da si zapravo privlačna mlada ženska osoba – šteti ili koristi u tvom poslu?!

Hvala na komplimentu. Bilo je svakakvih iskustava.
Jedni misle da sam naivna mala plavuša koju će lako obrlatiti u svoju korist na način da im posao odradim besplatno.
Drugi su uvjereni da me mogu modelirati prema vlastitim željama jer uvijek nastupam vrlo pristojno, nenametljivo i kulturno kako me majka odgojila, ali to nažalost više nisu karakteristike koje se smatraju poželjnima, već ih primitivci percipiraju kao laku lovinu.
Nakon što ‘pokažem zube’ i zahtijevam da se stvari odrade upravo onako kako smo ih na samom početku dogovorili i definirali, onda se neugodno iznenade i počnu govoriti da sam komplicirana i na vrlo neprimjeren način propituju zašto se tako kruto držim svojih principa i stavova.

S druge strane, stariji kolege i pojedini umjetnici misle da ću, kao neke osobe, pristati na koketiranje, pa da će flertom realizirati neke suradnje. Obzirom da koketiranje i šarmiranje pojedinaca nikada nije bio moj “modus operandi”, već se nastojim svojim radom i rezultatima dokazati kao kvalitetna suradnica, oni opet ostanu zatečeni, pa krenu priče kako sam hladna i distancirana, čude se kolegama koji uspješno surađuju sa mnom i pitaju ih da kako li su samo to uspjeli uopće ne propitujući svoje stavove i ponašanje.

 Obzirom na to u kakvoj zemlji živimo, ove situacije i nisu tako česte koliko bi se moglo očekivati, tako da zaista mogu reći kako su ove situacije tek sporadične.
Većinom vrlo uspješno surađujem s različitim ljudima, imam stalne suradnike koje cijenim i poštujem i s kojima uvijek rado surađujem na novim projektima.

• Za promociju umjetnosti i umjetnika kao dodatan alat koristiš i vlastitu internet stranicu. Kako je došlo do te ideje i vide li se tu rezultati?

Do internet stranice došlo je posve spontano, kao neki prirodni slijed razvoja događaja.
Kako sam već istaknula to je bila ideja mog supruga, tu zaista ne uzimam nikakve zasluge, a pokazala se kao izvrstan alat, čak štoviše, prilikom pokretanja web stranice uvidjela sam kako mnogi mladi umjetnici nemaju vlastitu web stranicu, čak niti blog, a neki nisu prisutni ni na društvenim mrežama.
Tako da portal uistinu funkcionira kao svojevrsna platforma, ne samo za promociju umjetnika, već i kao područje unutar kojeg je moguće pisati i polemizirati o ključnim problemima kako naše struke, tako i situacije na likovnoj sceni u Hrvatskoj i šire.
Izuzetno mi je drago što sam iz komunikacije s ljudima uvidjela kako stranicu prati širok dijapazon čitatelja: od ljubitelja umjetnosti, preko samih umjetnika do kolega kustosa i povjesničara umjetnosti, a portal se na redovno bazi čita i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji, što zapravo i ne čudi obzirom da sam na portalu predstavila i određeni broj umjetnika upravo iz tih zemalja.

• Kako ti vidiš današnje stanje u kulturi i što bi moglo ili trebalo mijenjati po tom pitanju u Hrvatskoj?

Koliko god bih htjela biti izuzetno optimistična i pozitivna, stanje je realno gledajući užasno loše.
Davanja u području kulture i umjetnosti su sve manja i manja i dodjela tih sredstava krajnje je netransparentna. Komunikacija između umjetnika, strukovnih udruga i Ministarstva kulture izuzetno je loša, u nekim segmentima gotovo pa i nepostojeća i krajnje neproduktivna.
Umjetnici ne mogu živjeti od svog rada i nalaze se zaista u krajnje nezahvalnoj situaciji. Tržište umjetnina u Hrvatskoj je praktički nepostojeće, a i ovo malo što postoji u potpunosti je neuređeno.
Muzeji i galerije više ne otkupljuju ili minimalno otkupljuju djela suvremenih umjetnika za fundus.

Umjetnici se prijavljuju na natječaje za izlaganje, ako je njihova izložba izabrana, njihov rad nije financiran.
Rijetko se izdvajaju sredstva za honorar umjetniku, a na otvorenjima i za vrijeme trajanja izložbe rijetko kada autor uspije prodati radove, pa vrlo često i sam mora financijski sudjelovati u troškovima realizacije vlastite izložbe.

Da bi se stanje u državi poboljšalo potrebne su korjenite promjene za koje sumnjam da ih naša država želi, jer nitko od ljudi u institucijama i Ministarstvu u njima ne pronalazi osobni interes.
Opći interes i dobrobit naroda ih ionako ne zanimaju, a više tu činjenicu ni ne skrivaju.

No, da opet sve ne bude tako crno, moram istaknuti da zaista nastojim vrlo aktivno pratiti aktualnu umjetničku scenu i iskreno smatram kako imamo izvanredne umjetnike koje nažalost ne znamo cijeniti i ne smatramo nužnim osigurati im humane uvjete za rad i razvoj. Isto tako, kolege kustosi i ravnatelji, ili konkretnije ravnateljice pojedinih ustanova, a tu se najviše referiram na one izvan Zagreba, doista se trude kvalitetno djelovati, te unutar svojih ustanova osmišljavaju i realiziraju izvrsne projekte, uvijek raznolike i uvijek zanimljive, prijavljuju i projekte na natječaje za EU fondove i istinski se trude s poštovanjem i na zavidnoj razini promovirati hrvatsku umjetnost i poticati sve generacije umjetnika na rad i daljnje stvaralaštvo.

 

• Kada se osvrnemo unazad, iako godina još nije sasvim pri kraju, koja su kulturna događanja po tebi obilježila prethodno kalendarsko razdoblje?

Među izložbe koje su se istaknule ove godine i koje su me baš iskreno oduševile svakako ulazi recentna izložba crteža mladog umjetnika Maria Javorana pod nazivom “Tvoje tijelo – moja kuća” čije sam radove zamijetila još na završnoj izložbi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a čiji su me diplomski radovi kao i izuzetno inspirativan govor Enesa Kiševića i samog umjetnika na otvorenju uistinu oduševili. Tu je i izložba umjetnice Ane Ratković pod nazivom “Šume” koja je održana početkom ove godine u Laubi, zatim 5. hrvatski trijenale crteža koji je bio vrlo ugodno iznenađenje s uistinu izvrsnim izabranim radovima, kao i Međunarodna izložba 21. minijature koja se ove godine održala u posve novom ruhu u obnovljenoj Vršilnici zaprešićkih  Novih dvora.

• I za kraj, koje su tvoje želje ili planovi koje želiš ispuniti u skoroj budućnosti?

Uh, želja ima izuzetno puno, pa bih se radije fokusirala na planove, jer oni su ipak nekako realniji i izvjesniji.
U studenome ove godine pripremam veliku grupnu izložbu u vlastitoj organizaciji kojom obilježavam 5. obljetnicu portala PerceiveArt.
To me izuzetno veseli, ali me hvata i mala trema jer vrijeme curi, a već sad imam puno posla oko organizacije i koordinacije. Kao perfekcionist želim da sve zaista bude na razini i da umjetnici i posjetitelji budu zadovoljni. Na izložbi će biti predstavljeni recentni radovi ukupno 17 autora. Izabrala sam umjetnike i umjetnice koje osobno cijenim i poštujem i čiji rad pratim, a koji su na neki način bili predstavljeni na portalu. Izložba se zove “PerceiveArt – Leave a Trail”, otvorenje će biti u utorak 13. studenoga 2018., a najave izložbe moći će se pratiti na web stranici
www.PerceiveArt.com , te na Facebook i Youtube stranicama portala.

Uz PerceiveArt izložbu, do kraja godine otvaram još tri izuzetno zanimljive i međusobno raznolike izložbe, a idućoj godini se izuzetno veselim jer me uz novi ZILIK očekuje i realizacija dvije retrospektivne izložbe, pisanje prve monografije, jedna odlična putujuća izložba, žiriranje jedne trijenalne izložbe, te mnogo manjih samostalnih izložbi diljem Hrvatske. U svakom slučaju iduća godina bit će prepuna novih izazova, projekata i iskustava.


Share Button

About author

No comments

Preporučujemo:

Revija Hippy Gardena u MSU

Već tradicionalno, svoj festival elegancije modna kuća Hippy Garden upriličila nam je kroz impresivnu modnu reviju, ovaj puta u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti. Monokromatska vizura ...